Zaključao vrata, stavio ključ u džep i započeo intervju koji će obići svijet
Bila je ponoć kada je Muammar Gaddafi ušao u malu podzemnu prostoriju svog kompleksa Bab al-Azizija u Tripoliju.
Na sebi je imao crvenu svilenu košulju, široke bijele svilene pantalone i zlatni ogrtač vezan oko vrata. Na nogama su mu bile cipele od sive gušterove kože, a novinarka Marie Colvin primijetila je i miris francuske kolonjske vode.
Gaddafi se okrenuo, zaključao vrata i stavio ključ u džep.
Zatim se predstavio riječima: „Ja sam Gaddafi.“
Colvin je kasnije priznala da je u sebi pomislila kako joj to zaista nije morao posebno objašnjavati.
RAZGOVORI U PODZEMNOM SVIJETU
Marie Colvin tada je radila za američku novinsku agenciju UPI. Tokom napete krize između Libije i administracije američkog predsjednika Ronalda Reagana nekoliko puta je iznenada pozivana u Gaddafijev kompleks.
Pozivi su stizali u kasne noćne ili rane jutarnje sate. Vodili su je kroz stepeništa i podzemne hodnike, daleko od ostalih novinara. Gaddafi je dane provodio u utvrđenim prostorijama, zaštićenim od mogućeg bombardovanja.
Tokom jednog razgovora stalno je gasio njen magnetofon, prekidao politička pitanja i pokušavao razgovor prebaciti na ličnije teme. Colvin je kasnije opisala čovjeka koji je vladao cijelom državom, ali je istovremeno djelovao izolirano i zatvoreno u svijet koji je sam izgradio.
GADDAFI O REAGANU I AMERICI
U članku objavljenom 3. augusta 1986. godine Gaddafi je sebe predstavio kao ozbiljnog, ali ne i opasnog čovjeka. Odbacivao je optužbe za terorizam i tvrdio da ne sjedi u rovu s ručnom bombom čekajući priliku da napadne.
Ronald Reagan za njega je bio lud čovjek koji se, kako je govorio, ponaša kao da svjetsku politiku vodi na filmskoj pozornici.
Gaddafi je istovremeno tvrdio da većinu Amerikanaca ne zanima svijet izvan njihove zemlje i da mnogi od njih ne bi znali pronaći Afriku na karti.
Njegova tvrdnja da će Ameriku iznutra uništiti „cionistički lobi“ danas se često dijeli kao navodno proročanstvo. Međutim, nije bila riječ o ozbiljnoj prognozi zasnovanoj na dokazima, nego o Gaddafijevoj političkoj retorici i verziji stare antisemitske teorije zavjere o tajnoj jevrejskoj kontroli država i društava.
Tri dana nakon jednog od opisanih razgovora američki avioni bombardovali su Tripoli i Bengazi.
Intervju je postao jedan od prvih velikih trenutaka u karijeri Marie Colvin. Kasnije je izvještavala iz Iraka, Kosova, Čečenije, Istočnog Timora, Šri Lanke, Libije i drugih ratnih područja.
U napadu na Šri Lanki 2001. izgubila je vid na lijevom oku, nakon čega je nosila prepoznatljivi crni povez. Uprkos povredi, nastavila je odlaziti na prve linije.
Poginula je 22. februara 2012. godine u sirijskom Homsu, kada je tokom granatiranja pogođen improvizirani novinarski centar iz kojeg je izvještavala o stradanju civila. S njom je poginuo i francuski fotoreporter Rémi Ochlik.
Danas se iz intervjua uglavnom izdvajaju Gaddafijeve najprovokativnije rečenice, posebno one koje se mogu predstaviti kao nekakva proročanstva. Time se često zanemaruje važniji dio priče.
Marie Colvin sjedila je sama u zaključanoj podzemnoj prostoriji s autoritarnim vođom koji je ključ držao u svom džepu. Ipak, nastavila je postavljati pitanja i bilježiti svaki detalj.
Gaddafijeve riječi danas svako može tumačiti prema vlastitim političkim uvjerenjima. Colvinin posao bio je teži: otići tamo, otvoriti diktafon i pokazati čitaocima kakav je čovjek govorio iza zatvorenih vrata.
Izvor: UPI Archives, Marie Colvin Memorial Foundation, Committee to Protect Journalists
