Kada predsjednik najmoćnije države svijeta kaže da je sada „njihov red da udare“, čovjek se mora zapitati: kada smo počeli govoriti o ratu kao o partiji karata, fudbalskoj utakmici ili dječijoj svađi?
Iran je pokušao pogoditi američke vojne položaje. Takav napad nije bezazlen i nijedna država neće mirno gledati dok neko ispaljuje projektile prema njenim vojnicima. Ali između prava na odbranu i želje za osvetom postoji ogromna razlika. Upravo se u toj razlici odlučuje hoće li kriza biti zaustavljena ili pretvorena u požar koji više niko neće moći kontrolisati.
Trump govori da Iran traži da Amerika ne uzvrati. Tvrdi da se iranska strana čak izvinila, ali potom dodaje da ih SAD ipak moraju „malo udariti“. U toj rečenici ima nečega zastrašujućeg. Vojni udar nije šamar preko stola. Ispod bombi nisu političke karte, strelice i obojene tačke. Tamo žive ljudi, porodice, djeca i starci koji uglavnom nemaju nikakav utjecaj na odluke svojih vođa.
Posebno zabrinjava tvrdnja da je napad naredila jedna frakcija iranskog rukovodstva, navodno različita od one koja pregovara s Amerikancima. Ukoliko je to tačno, onda je situacija mnogo opasnija nego što izgleda. To bi značilo da možda ni vlast u Teheranu nema potpunu kontrolu nad svim centrima moći. Ali ukoliko takva tvrdnja nije dokazana, ona može postati zgodan izgovor za nove napade i nastavak rata bez jasnog cilja.
Ni Iran ovdje ne može glumiti nevinu žrtvu. Ispaljivanje raketa prema američkim položajima i djelovanje preko naoružanih grupa u drugim državama opasna je politika koja može cijeli region gurnuti u katastrofu. Međutim, ni Amerika nema pravo ponašati se kao da je čitav Bliski istok njeno vojno dvorište u kojem može udariti kad god procijeni da je „došao njen red“.
Američko-saudijski napadi izvedeni su na teritoriji Iraka. Ponovo se, dakle, velike sile i regionalni igrači obračunavaju preko zemlje koja je već decenijama uništavana ratovima, okupacijama, terorizmom i stranim interesima. Iračane, izgleda, niko ne pita žele li da njihova država bude bojno polje između Washingtona, Rijada i Teherana.
Najlakše je iz sigurne sale reći: „Udarićemo ih veoma snažno.“ Mnogo je teže objasniti majci zašto joj se sin nije vratio kući ili djetetu zašto je njegova kuća postala vojna meta.
Prava snaga nije u tome da možete uzvratiti još većom bombom. Prava snaga je zaustaviti ruku onda kada svi očekuju da udarite.
Jer u ovoj opasnoj igri možda zaista svako misli da je došao njegov red. Ali kada se krug osvete jednom pokrene, na kraju više niko neće znati ko je prvi udario, ko je posljednji uzvratio i koliko je nevinih ljudi stradalo između ta dva poteza.
