IMAM ISPRATIO PRAVOSLAVNOG SVEŠTENIKA: Njegove riječi dirnule cijeli Balkan!
U vremenu kada nas svakodnevno dijele na Srbe, Bošnjake, Crnogorce, muslimane i pravoslavce, iz Bijelog Polja stigla je priča koja pokazuje koliko je čovjek zapravo veći od svih tih podjela.
Na sahrani pravoslavnog sveštenika Miraša Bogavca, održanoj 14. novembra, od njega se oprostio njegov dugogodišnji prijatelj, imam Hasan efendija Bošnjak.
Nisu bili iste vjere. Nisu se molili na isti način. Ali su više od pola stoljeća bili prijatelji.
I onda je došao dan kada je jedan morao ispratiti drugog.
„NI VLAH NI TURČIN, NEGO PRAVI ČOVJEK“
Hasan efendija je pred okupljenima govorio o čovjeku kojeg je poznavao više od 50 godina.
„Mi smo radili zajedno 50 i više godina, nikada gorku riječ nismo imali, mnogo smo kafa i čajeva popili zajedno“, rekao je imam.
A onda je izgovorio riječi koje su posebno dirnule prisutne:
„Ni Vlah ni Turčin, nego pravi čovjek.“
Nije govorio o tome kojoj je naciji pripadao njegov prijatelj. Nije nabrajao razlike među njima.
Govorio je o njegovom karakteru, dobroti i povjerenju koje su gradili čitav život.
„Takav karakter, takav čovjek, takav insan“, poručio je.
POLA VIJEKA PRIJATELJSTVA, BEZ JEDNE GORKE RIJEČI
Zamislite samo koliko se toga promijenilo za 50 godina.
Države su se raspadale, vlasti mijenjale, ratovi prolazili, ljudi se dijelili i svađali.
A ova dvojica su ostala prijatelji.
Jedan imam, drugi pravoslavni sveštenik.
Nisu morali napustiti svoju vjeru da bi poštovali jedan drugog. Nisu morali biti isti da bi bili bliski.
I upravo u tome leži veličina njihove priče.
Kada je Hasan efendija rekao da vjeruje kako će se ponovo sresti sa svojim prijateljem, njegov oproštaj postao je još emotivniji.
„On se vrati, a brzo ću i ja za njim, pa ćemo se i tamo sastati“, kazao je.
OVAKVI LJUDI SU NAM POTREBNI
Dok jedni godinama skupljaju političke poene na podjelama, ova dvojica su bez velikih govora pokazivala kako se živi zajedno.
Nisu nam držali lekcije o suživotu. Oni su ga živjeli.
I zato ovaj govor zaslužuje mnogo više pažnje od svakodnevnih političkih prepucavanja.
Jer na kraju života niko ne nosi sa sobom ni funkciju, ni bogatstvo, ni političku moć.
Ostaje ono što ljudi govore o nama kada nas više nema.
A pokojni prota Miraš Bogavac iza sebe je ostavio prijatelja koji ga je pred svima ispratio kao čovjeka kojeg je volio i poštovao.
Možda bismo svi trebali razmisliti o tome.
Hoće li nas jednog dana pamtiti po tome kako smo se zvali i kome smo pripadali ili po tome kakvi smo ljudi bili?
Izvori:
Eparhija budimljansko-nikšićka, 13. novembar 2026.
Nova.rs, 15. novembar 2026.
N1 BiH, 15. novembar 2026.
Oslobođenje, 15. novembar 2026.



