Gledam ovo obilježavanje u Nevesinju i ne mogu se oteti jednom utisku: na Balkanu se historija nikada ne obilježava samo zbog prošlosti. Ona se obilježava zbog sadašnjosti. Zbog poruka. Zbog publike. Zbog političkog identiteta koji se iznova pravi pred kamerama, vijencima, govorima i parastosima, prenosi Slobodna-Bosna.
U Krekovima kod Nevesinja danas se obilježava 151 godina od takozvane Nevesinjske puške, događaja koji se u srpskoj političkoj i nacionalnoj tradiciji predstavlja kao simbol ustanka, slobode i otpora osmanskoj vlasti. Na obilježavanje su došli najviši zvaničnici Republike Srpske, predstavnici Vlade RS, Narodne skupštine i delegacije koje njeguju tradiciju “oslobodilačkih ratova”.
Na prvi pogled, neko bi rekao: pa šta je sporno u tome da narod obilježava svoj historijski ustanak? Nije sporno ako se historija prikazuje pošteno. Sporno je kada se od historije napravi sveta slika, a iz nje se izbace oni dijelovi koji kvare političku priču.
A upravo tu počinje problem.
ŠTA SE PREŠUĆUJE
Nevesinjska puška se decenijama predstavljala kao čista seljačka pobuna protiv zuluma, poreza i osmanske vlasti. I bilo je tu socijalnog nezadovoljstva, poreza, teških uslova života i sukoba s lokalnom upravom. To niko ozbiljan ne može negirati.
Ali novija historiografija pokazuje da početak ove priče nije bio samo romantična borba za slobodu. U ljeto 1875. godine došlo je do napada na karavan trgovaca na putu od Mostara prema Nevesinju. Prema historijskom osvrtu Hannesa Granditsa, u tom napadu ubijeno je pet muškaraca. U osmanskim depešama navodi se da su neki pronađeni odsječenih glava.
To je detalj koji ne staje lijepo u svečane govore.
Ne staje u folklor.
Ne staje u političku sliku o čistom ustanku bez mrlje.
Ali historija nije kafanska pjesma da iz nje izbaciš strofu koja ti se ne sviđa. Ako obilježavaš događaj, onda moraš imati hrabrosti reći i kako je počeo, ko je stradao, ko je ubijen i zašto se taj dio danas gura pod tepih.
POLITIKA OD PROŠLOSTI PRAVI ORUŽJE
Kao čovjek koji je prešao pedesetu, mogu reći jedno: nagledali smo se mi na Balkanu kako se historija ne koristi da bi ljudi nešto naučili, nego da bi se ponovo zapalile iste emocije. Jedni biraju samo svoje žrtve, drugi samo svoje junake, treći samo svoje mitove.
I onda se čudimo što se stalno vraćamo u iste rovove.
Današnje obilježavanje Nevesinjske puške nije samo priča o 1875. godini. To je današnja politička poruka. Kada se na jednom mjestu okupe zvaničnici RS i Srbije, kada se govori o ustanku pravoslavnog stanovništva, oslobodilačkoj tradiciji i srpskom dostojanstvu, jasno je da to nije samo historijski čas. To je dio savremene političke mitologije.
A mitologija je opasna kada počne zamjenjivati činjenice.
Jer ako kažeš samo “ustanici”, a ne kažeš da su na početku ubijeni trgovci, onda ne pričaš cijelu historiju. Ako govoriš samo o otporu, a prešutiš masakr, onda ne obilježavaš prošlost, nego je uređuješ za današnju političku potrebu.
KO SU BILI LJUDI IZ KARAVANA
Najtužnije u ovoj priči jeste što se o ubijenim ljudima govori usputno, kao o fusnoti. Spominju se imena: Salih Kasumović, Sarić, Šamić Alija, Ramo Džinić i još jedan čovjek iz sela Hrasna čije ime nije poznato. To nisu bili simboli. To su bili ljudi. Nečiji sinovi, braća, očevi, trgovci na putu.
Kada se danas polažu vijenci ustanicima, ko polaže cvijeće tim ljudima?
Ko izgovara njihova imena?
Ko kaže da nijedna sloboda ne počinje odsijecanjem glava?
To je pitanje koje politička elita ne voli. Jer ruši jednostavnu sliku u kojoj su “naši” uvijek samo junaci, a “njihovi” uvijek samo okupatori, neprijatelji ili usputna šteta.
A odrasla društva se razlikuju od nezrelih upravo po tome što mogu pogledati i u tamne dijelove vlastite historije.
CRNA GORA, SRBIJA I ŠIRA IGRA
Još jedna stvar se često prešućuje: Nevesinjska puška vrlo brzo nije ostala samo lokalni ustanak. Prema historijskim analizama, u događaje su se uključivale šire regionalne sile, posebno Crna Gora, uz slanje uputa, boraca i podrške pobunjenim područjima. Kasnije se u cijelu krizu uključuju i velike evropske sile.
Drugim riječima, ono što se danas prikazuje kao spontana pobuna naroda vrlo brzo je postalo dio mnogo šire igre. A to je na Balkanu stara priča: lokalna muka, velike ambicije i tuđe ruke u domaćem požaru.
Zato je opasno kada se takvi događaji danas koriste samo za nacionalno dizanje temperature. Historija Hercegovine nije crno-bijela. Nije bila ni tada, nije ni danas. U njoj su živjeli i pravoslavci, i muslimani, i katolici. Bilo je nepravde, pobuna, straha, interesa, zločina i tuđih ambicija.
Ko od toga pravi samo jednu nacionalnu bajku, taj ne poštuje historiju. On je koristi.
ŠTA SE DANAS ZAISTA OBILJEŽAVA
Zato se mora postaviti pitanje: šta danas srpska politička elita obilježava u Nevesinju?
Ako obilježava borbu protiv nepravde, onda neka kaže i da nepravda ne može biti opravdanje za masakr.
Ako obilježava ustanak, neka kaže i da početak ustanka ima krvavu mrlju.
Ako govori o slobodi, neka objasni zašto se ne spominju ubijeni ljudi iz karavana.
Ako govori o historiji, neka prihvati cijelu historiju, a ne samo onu koja dobro zvuči u govoru.
Problem Balkana nije u tome što se sjećamo. Problem je što se sjećamo selektivno. Sjećamo se svojih junaka, a zaboravljamo tuđe mrtve. Sjećamo se svojih rana, a tuđe pretvaramo u statistiku. I onda od takve polovine istine pravimo politiku za nove generacije.
A polovina istine je često najopasnija laž.
Na kraju, niko razuman ne traži da se historija jednog naroda briše. Ali se mora tražiti da se ne falsifikuje. Nevesinjska puška jeste važan historijski događaj. Ali nije sveta ikona koju niko ne smije preispitati.
Ako je počela krvavim napadom na trgovce, onda i to mora biti dio priče.
Jer narod koji može priznati i svoje mračne stranice pokazuje zrelost.
Narod koji ih skriva iza vijenaca i govora pokazuje da još uvijek ne želi istinu, nego mit.
A mitovi su nas ovdje već preskupo koštali.
Izvori: Slobodna Bosna, Historiografija.ba, BL Portal, Euronews.ba.
