Nino Raspudić ponovo je otvorio jednu od najosjetljivijih političkih tema u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: položaj Hrvata u BiH i pitanje koliko Zagreb zaista želi ili smije pritisnuti međunarodne partnere da se riješi problem političkog preglasavanja.
Povod je usaglašeni tekst rezolucije o BiH između HDZ-a i Domovinskog pokreta. Raspudić tvrdi da je cijela priča završila kao politički razvodnjena verzija onoga što se najavljivalo. Njegova ocjena je brutalna: “smijurija i lakrdija”.
Drugim riječima, najavljivan je veliki politički iskorak, a dobila se još jedna deklaracija koja će lijepo zvučati u Saboru, ali teško da će promijeniti bilo šta na terenu.
REZOLUCIJA ILI POLITIČKI ČAJ ZA SMIRENJE
Raspudićev glavni argument je da Hrvatska već ima dokumente i obaveze vezane za položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Po njemu, nije problem u tome što nema dovoljno papira, nego što nema dovoljno političke volje.
Tu pogađa jednu bolnu tačku.
Jer Hrvati u BiH godinama slušaju iste rečenice iz Zagreba: podrška, ravnopravnost, konstitutivnost, legitimno predstavljanje, evropski put, dogovor domaćih aktera. Sve to zvuči poznato. Problem je što se nakon svake nove izjave stanje uglavnom vrati na staro.
Raspudić zato tvrdi da je politika Zagreba svedena na materijalnu pomoć, dok stvarna politička podrška ostaje mlaka. Ako je to tačno, onda je poruka Hrvatima u BiH prilično jasna: dobit ćete novac, ali nemojte očekivati ozbiljan diplomatski rat za vaša politička prava.
A to je upravo ono zbog čega je Raspudić udario na Plenkovića.
PLENKOVIĆEV “DOGOVORITE SE SAMI”
Najviše je odjeknula Raspudićeva reakcija na Plenkovićevu poruku da se politički akteri u BiH trebaju sami dogovoriti oko Izbornog zakona. Raspudić pita zašto bi oni koji profitiraju od sadašnjeg sistema pristali na uzmak.
To pitanje nije nelogično.
Ako jedna politička strana godinama dobija ono što želi kroz postojeća pravila, zašto bi sama od sebe pristala na promjenu? Politika ne funkcioniše na lijepim željama. Funkcioniše na interesima, pritisku i odnosu snaga.
Zato Raspudić ide korak dalje i kaže da Plenković, takvom porukom, Hrvate u BiH i Hrvatskoj tretira kao da su maloumni. To je teška formulacija, ali njegova poenta je jasna: smatra da premijer prodaje priču koju ozbiljan čovjek teško može progutati.
Raspudić je to uporedio s Ukrajinom, pitajući zašto Plenković onda ne kaže Ukrajincima da se sami dogovore s Rusima. Poređenje je politički efektno, ali nije potpuno isto. BiH i Ukrajina nisu iste situacije. Ipak, poruka koju želi poslati je razumljiva: kada postoji neravnopravan odnos snaga, poziv na “dogovorite se sami” često znači da jači zadržava sve, a slabiji dobije savjet da bude strpljiv.
DOMOVINSKI POKRET I PODVIJEN REP
Raspudić nije štedio ni Domovinski pokret. Tvrdi da je DP “podvio rep” i da više ne postoji kao ozbiljan politički subjekt, nego kao ostatak projekta koji je poslužio za ulazak u vlast.
To je posebno neugodno za DP, jer je upravo ta stranka u kampanji gradila imidž tvrde desnice koja će pritiskati HDZ, mijenjati politiku i nametati nacionalne teme. A sada ih Raspudić optužuje da su se uklopili u HDZ-ovu mašinu i pristali na razvodnjenu rezoluciju.
Ako je DP zaista najavljivao čvrstu politiku prema BiH, a na kraju potpisao tekst koji Raspudić opisuje kao “kamilicu”, onda se otvara pitanje: da li su promijenili HDZ ili je HDZ progutao njih?
Na Balkanu se to često dešava. Male stranke uđu u vlast da bi promijenile velike, a onda završe tako da velike promijene njih.
BRISEL I HRVATI U BIH
Raspudić Plenkoviću zamjera i to što, prema njegovom mišljenju, više vodi računa o briselskim ambicijama nego o stvarnom političkom položaju Hrvata u BiH. To je optužba koja direktno pogađa Plenkovićev imidž evropskog političara.
Plenković za sebe gradi sliku ozbiljnog, stabilnog, proevropskog lidera koji zna razgovarati s Bruxellesom, Berlinom i Parizom. Raspudić mu, s druge strane, poručuje: sve je to lijepo, ali šta Hrvati u BiH imaju od toga ako se njihov problem ne rješava?
To je suština cijele rasprave.
Jer ako Hrvatska kao članica EU i NATO-a ne može ili ne želi snažnije otvoriti pitanje političke ravnopravnosti Hrvata u BiH, onda se postavlja pitanje čemu služi sva ta međunarodna pozicija Zagreba.
Naravno, Hrvatska ne može sama nametnuti rješenje u BiH. Ne može ni ignorisati bošnjačku, srpsku, evropsku i američku stranu. Ali može birati hoće li temu gurati ozbiljno ili je koristiti samo za domaću publiku.
A Raspudić tvrdi da Plenković radi ovo drugo.
POLITIČKA BITKA ZA PUBLIKU
Ovaj sukob nije samo rasprava o rezoluciji. Ovo je i borba za birače koji smatraju da HDZ godinama govori o Hrvatima u BiH, ali ne isporučuje konkretan rezultat. Raspudić pokušava pokazati da je on glas onih koji ne vjeruju više velikim izjavama iz Zagreba.
S druge strane, HDZ će vjerovatno tvrditi da radi ono što je realno moguće, da pomaže Hrvatima u BiH kroz projekte, institucije, EU politiku i diplomatske kanale. I to nije potpuno bez osnova. Hrvatska zaista ulaže novac i politički podržava hrvatske predstavnike u BiH.
Ali Raspudićeva poenta je da novac nije isto što i politička ravnopravnost.
Možeš obnoviti školu, bolnicu ili kulturni centar, ali ako ljudi smatraju da ih se politički preglasava i da ne mogu birati svoje legitimne predstavnike, onda se nezadovoljstvo ne može riješiti samo čekovima i lijepim govorima.
Na kraju, Raspudićeva izjava jeste oštra, možda i namjerno gruba, ali otvara pitanje koje Zagreb stalno gura pod tepih: da li je politika Hrvatske prema Hrvatima u BiH stvarna strategija ili samo ritualna podrška pred kamere?
Ako je strategija, gdje su rezultati?
Ako je ritual, onda Raspudić nije problem. Problem je što sve više ljudi prepoznaje prazninu iza velikih riječi.
Izvori: Večernji list, HRT, Dnevno.hr, N1, Hercegovina.info.
