GRANATE SU PADale, A ONA JE ČULA PLAČ: Ivanka u ruševinama pronašla dijete i promijenila mu život
Postoje priče koje čovjeka zaustave. Ne zato što su velike po politici, nego zato što su velike po ljudskosti.
Rat. Granate. Voda se nosi u kanisterima. Ljudi gledaju kako da prežive dan. I onda, usred takvog haosa, jedna žena čuje dječiji plač. Nema kamera. Nema velikih govora. Nema pitanja ko je čiji. Samo dijete u ruševinama i žena koja odlučuje da ga ne ostavi.
Ta žena bila je Ivanka Šućur iz Hrasnice kod Sarajeva. Dječak se zvao Elvis Salkanović.
Kad majka ne pita za ime, vjeru ni krv
Ivanka je već imala troje djece. Bila je udovica. Muž joj je poginuo u ratu. I sama je živjela teško, u vremenu kada se nije znalo hoće li sutra biti hljeba, vode ili života.
Prema više izvora, tog 16. oktobra 1993. godine krenula je po vodu. Granate su padale. U jednom trenutku začula je plač. U ruševinama, u napuštenom prostoru, našla je malog dječaka. Bio je prljav, uplašen, s flašicom u ruci. Neki izvori navode da je uz njega pronađena cedulja s imenom Elvis Salkanović i podacima o rođenju.
Ovdje treba biti pošten: detalji se u medijima razlikuju. Negdje piše da je dječak imao godinu dana, negdje godinu i po. Negdje se spominje izlog pogođene prodavnice, negdje napuštena zgrada ili prostor turističke agencije. Ali suština priče je ista i potvrđena kroz više izvora: Ivanka je u ratu našla napušteno dijete i odgojila ga kao svoje.
I to je ono što probija čovjeka.
U vremenu kada su ljudi ginuli zbog imena, vjere i strane na kojoj su rođeni, ona nije pitala ništa od toga. Vidjela je dijete. I to joj je bilo dovoljno.
Nije ga samo spasila, nego ga je prihvatila
Ivanka ga je prvo odnijela policiji, misleći da će neko pronaći roditelje. Ali kada se pokazalo da ga niko ne traži, vratila ga je kući. Njena djeca su ga prihvatila. Elvis je postao dio porodice.
To nije bila filmska scena koja traje pet minuta. To je bila svakodnevna borba. Nahraniti dijete. Smiriti ga. Sačuvati ga. Odgojiti ga. U ratu. U bijedi. U strahu. Bez sigurnosti.
Kasnije je Ivanka govorila da bi opet uradila isto. I tu se vidi veličina čovjeka. Neki cijeli život pričaju o vjeri, narodu i moralu, a padnu na prvom ispitu ljudskosti. Ona nije držala predavanja. Ona je uzela dijete u naručje.
Ivanka Šućur umrla je 2016. godine, ali njeno djelo nije umrlo. Jer postoje ljudi koji ne ostave iza sebe vile, račune i funkcije, nego dokaz da čovjek i u najgorem vremenu može ostati čovjek.
I možda je baš to najjača poruka ove priče: rat može srušiti zgrade, ali ne može srušiti srce onoga ko ne pristane da mržnja bude jača od dobrote.
Izvori: Stil/Kurir – priča o Ivanki Šućur i Elvisu Salkanoviću. Radio Slobodna Evropa – razgovor s Ivankom Šućur i opis događaja u Hrasnici. Institute for War and Peace Reporting – film “Elvis” o Ivanki i dječaku kojeg je usvojila.
