Nevjerovatna posljednja želja Saddama Huseina: Stražari su se smijali, a onda su čuli odgovor
U trenucima kada je znao da mu se bliži kraj, bivši irački predsjednik Saddam Hussein nije razmišljao o tome kako da izbjegne smrt. Umjesto toga, više ga je brinulo kakav će utisak ostaviti iza sebe – kako pred ljudima, tako i pred Bogom.
Dok su ga stražari pripremali za pogubljenje, pitali su ga ima li neku posljednju želju. U takvim trenucima mnogi bi očekivali da čovjek traži milost, odgodu ili makar još nekoliko trenutaka života. Međutim, njegov zahtjev bio je potpuno drugačiji i iznenadio je sve prisutne.
Rekao je da želi svoj kaput.
Stražari su na to reagovali sa podsmijehom. Nisu razumjeli zašto bi nekome, ko ide na pogubljenje, uopće trebao kaput. Jedan od njih ga je čak upitao zašto mu je to važno kada mu ionako predstoji smrt.
Tada je dao objašnjenje koje je ostalo zapamćeno. Rekao je da je u Baghdad hladno i da ne želi da mu tijelo drhti od zime. Plašio se da bi ljudi, kada vide kako mu tijelo podrhtava, mogli pomisliti da se trese od straha pred smrću.
U toj kratkoj razmjeni riječi krila se snažna poruka o ljudskom dostojanstvu. Čovjek može izgubiti mnogo toga u životu – moć, položaj, slobodu, pa čak i vlastiti život. Ipak, ono što uvijek može pokušati sačuvati jeste ponos i način na koji će se suočiti s krajem.
Priča često služi kao podsjetnik na prolaznost života i na uvjerenje da se čovjek na kraju suočava sa svojim djelima. Za vjernike, smrt nije samo kraj, već i susret sa Božijom pravdom i milošću.
Zato se dostojanstvo ne mjeri titulama, bogatstvom ili snagom vlasti. Ono se vidi upravo u trenucima kada čovjek ostane bez svega – kada više nema ni moći ni zaštite, već samo vlastiti karakter i uvjerenja.
Poruka ove priče mnogima je jasna: na kraju života ne govori ono što smo posjedovali ili koliko smo bili moćni. Ono što ostaje jeste način na koji smo živjeli i djela koja smo iza sebe ostavili.
