ŠOKANTNA ISPOVIJEST SRĐANA DRAGOJEVIĆA: O brutalnim zločinima i krađama tokom rata u BiH..(VIDEO)
U javnom prostoru regiona rijetko se pojavljuju istupi koji su istovremeno brutalno iskreni, moralno uznemirujući i politički razoružavajući.
Upravo takav je i nastup Srđan Dragojević, koji je u intervjuu za YouTube kanal „Velike priče“ bez imalo zadrške govorio o ratnim zločinima, ljudskoj prirodi u ratu i društvu koje nikada nije imalo snage da se suoči s vlastitim zlom.
Dragojevićev istup nije šokantan zato što je provokativan – već zato što razbija decenijama građene laži, relativizacije i tišinu. Govoreći o snimanju filma Lepa sela, lepo gore, reditelj je otvoreno opisao atmosferu Višegrada tokom rata, mjesto koje je postalo simbol najmonstruoznijih zločina nad Bošnjacima.
Njegovo svjedočenje o hotelu Vilina vlas nije filmska metafora – to je dokument ljudskog užasa, prostora u kojem su se, kako kaže, dešavala silovanja i ubistva, dok su drugi nastavili da se kupaju u bazenu, igraju vaterpolo i smiju.
Posebnu težinu imaju riječi kojima je direktno imenovao osuđenog ratnog zločinca Milan Lukić i zločine počinjene u Višegradu. U društvima koja su navikla na eufemizme i „sve strane su krive“, ovakav govor predstavlja rijedak čin moralne jasnoće. Dragojević ne govori „u ime nacije“, već protiv njezine najgore verzije – one neobrazovane, pohlepne, nasilne i bez ikakvog osjećaja krivice.
Njegove rečenice o krađi osigurača iz porušenih džamija ili o ponovnom rušenju obnovljene džamije nisu puki detalji. To su simboli – sitni, ali jezivo precizni dokazi kako se genocid ne sastoji samo od masovnih ubistava, nego i od sistematskog ponižavanja, pljačke i brisanja tragova postojanja jednog naroda.
Posebno je snažna paralela koju Dragojević povlači između „vikend ratnika“ devedesetih i današnjih huligana, kriminalaca i politički zaštićenih nasilnika u Srbiji. Njegova tvrdnja da društvo koje nikada nije osudilo vlastite ratne zločine danas proizvodi nove generacije moralno devastiranih ljudi zvuči bolno tačno – i opasno istinito.
Ovo nije govor mržnje, kako će ga neki pokušati predstaviti. Ovo je govor odgovornosti. Govor čovjeka koji jasno kaže da bez istine nema katarze, bez katarze nema promjene, a bez promjene – istorija se ponavlja, samo u drugom obliku.
Dragojevićev istup je neugodan, ali nužan. On podsjeća da zločin ne zastarijeva, da tišina saučestvuje i da društva koja ne nauče vlastitu djecu istini – odgajaju nove „Ćacije“. I upravo zato je ovaj govor važan, koliko god bio brutalan.
