Strani radnici u Hrvatskoj prisiljeni dati plaću ili ostaju bez posla..
Recentna vijest o pritisku na strane radnike da se odreknu plaće u prosincu ili riskiraju otkaz otvara važna pitanja o zaštiti radnih prava i integraciji stranih radnika u Hrvatskoj. Rakibul Hasan, taksist iz Bangladeša, tvrdi da je njegova tvrtka zatražila da prepusti prosinačku plaću pod prijetnjom raskida ugovora, što je temeljni uvjet za njegov boravak u zemlji. Hasan nije pristao, a njegova budućnost u Hrvatskoj ostaje neizvjesna,prenosi Novilist.hr
Na hrvatskom tržištu rada, strani radnici su često u ranjivom položaju. Tomislav Kiš iz Novog sindikata ističe da oni koji rade preko agregatora nisu u direktnom radnom odnosu s pravim poslodavcem, već s posrednikom čija je primarna funkcija zaštita velikih tvrtki. Ti radnici često rade prekovremeno bez naknade, a dobivaju minimalne informacije o svom statusu boravka i prava na plaću. “Jesmo li ih mi doveli ovdje zato što nam trebaju i da rade kod nas prema zakonu ili da ih iskorištavamo?” pita Kiš.
Pitanja legalnosti i zaštite prava potkrepljuje i zamjenica pučke pravobraniteljice Dijana Kesonja, koja naglašava da su najčešće pritužbe strani radnici iznosili na neisplatu plaća, nezakoniti prekovremeni rad i uznemiravanje. Prema njenim riječima, izmjene Zakona o strancima trebale bi omogućiti lakšu promjenu poslodavca, pravo na dulje traženje posla i obvezu poslodavaca da informiraju radnike o statusu dozvole.
Saborna zastupnica Jelena Miloš iz stranke Možemo! kritizira model platformskog rada, navodeći da je zakonodavstvo od početka favoriziralo agregatore i platforme umjesto radnika. Prema njezinim riječima, prošlogodišnji broj od 3.048 agregatora i 22.083 radnika jasno pokazuje kako sustav može rezultirati iskorištavanjem. Miloš ističe da neadekvatni uvjeti rada stranih radnika utječu i na cijenu rada za sve zaposlenike u Hrvatskoj.
S druge strane, Ministarstvo rada ističe da je Hrvatska prva u EU koja je uredila rad preko platformi kroz Jedinstvenu elektroničku evidenciju rada. Ipak, i dalje postoje izazovi u implementaciji, a platforme često ne žele nuditi ugovore, što je u suprotnosti s direktivom EU iz 2024. koja zahtijeva jednak tretman radnika.
Ova situacija ukazuje na potrebu za daljnjim zakonodavnim i praktičnim rješenjima koja bi zaštitila prava stranih radnika, osigurala transparentnost i spriječila eksploataciju, a istovremeno omogućila njihovu integraciju u hrvatsko društvo i tržište rada.
