Zašto se čudimo bolestima kad živimo ovako?

Jedemo protiv sebe – pa se čudimo bolnicama..

Vrijeme je da prestanemo glumiti da ne znamo u čemu je problem. Većina ljudi danas ne jede zato da bi živjela bolje, nego jede čisto da se zasiti. Kvalitet hrane odavno nije tema, a zdravlje se podrazumijeva – sve dok ne nestane. I onda odjednom svi traže krivca: doktore, državu, stres, genetiku. Samo se tanjir nikad ne spominje.

Doručak se svodi na kafu i cigaru, ručak na nešto masno i teško, a večera na ostatke dana. Povrće je „bezveze“, voda je „bljutava“, a voće se jede samo ako je slatko kao desert. Istovremeno se čudimo što smo stalno umorni, nervozni, naduti, bez koncentracije i bez energije. Tijelo jasno šalje signale, ali mi se pravimo da ih ne čujemo.

Danas ljudi tačno znaju koja je najjeftinija cigareta i gdje je akcija na gazirane sokove, ali nemaju pojma šta je magnezij, vitamin D ili vlakna. Znaju koliko minuta traje utakmica, ali ne znaju koliko im treba sna. Svi imaju mišljenje o politici, ali nemaju osnovno znanje o vlastitom zdravlju.

Najopasnija laž je ona koju govorimo sami sebi: „Ja jedem normalno.“ Normalno je postalo isto što i loše. Normalno znači previše hljeba, previše šećera, previše soli i previše prerađene hrane. Normalno znači život pun tableta prije pedesete, ali o tome se ne priča dok ne dođe na naplatu.

I ne, zdrava ishrana nije luksuz. Luksuz je lijenost. Luksuz je neznanje u vrijeme kada su informacije dostupnije nego ikad. Jabuka nije skupa, skupa je navika da svaki problem rješavamo brzom hranom. Ovsene pahuljice nisu problem, problem je što tražimo izgovore umjesto rješenja.

Ovo nije napad, već upozorenje. Ako te ovaj tekst nervira, moguće je da si se prepoznao. A to je prvi korak. Niko ne traži savršenstvo, ali minimalna briga o sebi nije luksuz, nego odgovornost.

Jer zdravlje se ne gubi odjednom. Gubi se obrok po obrok, navika po navika. A tanjir je uvijek prvo mjesto gdje se vidi istina.