Bivši Tuđmanovi obavještajci komentarišu na Čovićevoj televiziji: „To bi moglo izazvati novi val radikalizacije u BiH“
Narativ koji se plasira kroz prilog RTVHB-a pokazuje jasan obrazac: globalni sigurnosni procesi selektivno se tumače kako bi se proizveo strah i politički pritisak unutar Bosne i Hercegovine, uz implicitno targetiranje jednog naroda i dijela političkog spektra.
Odluka administracije Donald Trump da pokrene proceduru za proglašenje Muslimansko bratstvo terorističkom organizacijom koristi se kao poluga za konstrukciju teze o navodnoj dubokoj i sistemskoj povezanosti bošnjačkih političkih aktera s globalnim islamističkim mrežama. Takva tvrdnja se iznosi bez konkretnih dokaza, ali uz snažan retorički naboj, čime se sigurnosna analiza pretvara u političku propagandu.
Posebno je problematično što se ova tema obrađuje na RTVHB, mediju blisko povezanom s HDZ, što otvara pitanje političke motivacije. U tom kontekstu, izjave bivših obavještajaca poput Ante Letica i Gordan Akrap ne djeluju kao neutralne stručne procjene, već kao dio šireg narativa o „latentnoj prijetnji“ iz bošnjačkog političkog i vjerskog prostora.
Ubacivanje geopolitičkog rivalstva između Saudijska Arabija, Turska i Katar, uz spominjanje pritiska princa Mohammed bin Salman, dodatno dramatizira situaciju i stvara dojam da je BiH tek bojište tuđih interesa. Time se svjesno zanemaruje činjenica da je bosanskohercegovački institucionalni okvir godinama pod snažnim nadzorom međunarodnih sigurnosnih struktura i da ozbiljne indicije o „organiziranoj infiltraciji“ nikada nisu potvrđene.
Najsporniji dio priloga su apokaliptične projekcije koje povezuju eventualno američko povlačenje iz Evrope s mogućim sukobima na Kosovo i čak vojnom intervencijom Srbija i Turske. Takvi scenariji više pripadaju političkom zastrašivanju nego ozbiljnoj sigurnosnoj analizi, jer preskaču ključnu ulogu EU, NATO-a i regionalnih mehanizama stabilnosti.
Tvrdnja da bi proglašenje Muslimanskog bratstva terorističkom organizacijom automatski dovelo do „novog vala radikalizacije u BiH“ predstavlja klasičan paradoks straha: istovremeno se zagovara pojačan represivni nadzor i upozorava da bi taj isti pristup mogao proizvesti ekstremizam. Takva logika ne služi prevenciji, već političkoj stigmatizaciji.
U konačnici, ovakav diskurs ne doprinosi sigurnosti BiH, već produbljuje etničke i političke podjele. Umjesto ozbiljne, institucionalne i dokazima utemeljene rasprave o sigurnosnim izazovima, javnosti se nude poluinformacije i dramatične konstrukcije koje više govore o interesima onih koji ih plasiraju nego o stvarnim prijetnjama.
