ČEGAR: „Pucali po Sarajevu, slavili i ljubili se – Vučića će biti najlakše dokazati“
U emisiji „Plenum“ otvorena je jedna od najmučnijih tema vezanih za opsadu Sarajeva – takozvani „Sarajevo safari“, priča o stranim bogatašima koji su tokom rata dolazili da pucaju na žive ljude kao na lovinu.
Zločin koji je decenijama guran pod tepih, bez pravde i bez kazne, sada ponovo izlazi na vidjelo zahvaljujući filmu, svjedocima i sve jačem interesu međunarodnih institucija.
Bivši oficir Obavještajne uprave Armije RBiH Edin Subašić kaže da je tek nedavno pozvan u Tužilaštvo BiH, i to, kako sam sumnja, isključivo zbog ogromne medijske pažnje. Po njemu, da nije filma i italijanskog novinara Ezija Gavazzena, ovaj slučaj bi i dalje bio mrtvo slovo na papiru. Gavazzeni je, prema Subašićevim riječima, prikupio ozbiljne dokaze i predao ih tužilaštvu u Milanu, koje je otvorilo zvaničnu istragu.
Najviše učesnika „safarija“ bili su italijanski državljani, a cijela operacija bila je dobro organizovana – od okupljanja u Italiji, preko tajnog transporta u ratno Sarajevo, do izvođenja na snajperske položaje na Grbavici, Jevrejskom groblju i drugim uzvišenjima.
Subašić otvoreno tvrdi da se ovako složen posao nije mogao raditi bez ozbiljne, državne logistike. Po njemu, ključnu ulogu imale su bezbjednosne strukture iz Srbije i Vojske RS, koje su imale autoritet i mogućnost da te ljude provuku kroz ratne linije, zaštite ih i vrate nazad. Dodaje i da se stalno pojavljuju novi svjedoci i podaci, jer film budi sjećanja onih koji su godinama šutjeli.
Posebnu pažnju izazvao je snimak koji se povezuje sa Aleksandrom Vučićem. Subašić navodi da savremeni programi za prepoznavanje lica i predmeta pokazuju da Vučić na snimku ne nosi ni stativ ni kišobran, kako je tvrdio, već snajpersku pušku. Iako to, kako kaže, samo po sebi nije dokaz na sudu, otvara ozbiljna pitanja.
Neuropsihijatrica Gorana Sulejmanpašić ovu pojavu objašnjava kroz poremećaje ličnosti. Po njenim riječima, u osnovi ovakvih zločina stoje sadističke crte, potpuni nedostatak empatije i opsesija moći. To su ljudi koji u ubijanju nalaze zadovoljstvo i osjećaj nadmoći, dio takozvane „mračne triade“ ličnosti.
Zoran Čegar, bivši zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a RBiH, govori otvoreno i bez uvijanja. Kaže da se znalo ko je odakle pucao i da su snajperski položaji bili precizno raspoređeni. Najviše se pucalo sa Jevrejskog groblja prema centru grada, a većina snajperista bila je obučena u Srbiji. Tvrdi i da su mnogi uhvaćeni snajperisti kasnije puštani ili razmjenjivani.
Čegar posebno naglašava da postoje snimci na kojima se vidi ko puca, ko dolazi, pa čak i kako se poslije pucanja ljube i slave. Kaže da je još 2002. godine predata kaseta međunarodnim institucijama, ali da niko nije reagovao. Po njegovom mišljenju, Vučića će biti najlakše dokazati, jer postoji vizuelni materijal, svjedoci i tragovi koji se mogu povezati.
Fikret Grabovica iz Udruženja roditelja ubijene djece kaže da je za „vikend snajperiste“ saznao tek nakon filma. Iako su roditelji znali da su im djeca ubijana snajperima, saznanje da su neki dolazili da ubijaju iz „zabave“ bio je dodatni šok i bol. Za njega i druge roditelje, pravda možda kasni, ali od nje se ne smije odustati.
Cijeli tekst na Federalna.ba..
