Čović iz Zagreba: “OHR nema šta raditi u BiH, vrijeme je da ode. Na komentar Konakovića..”
Čovićeva poruka iz Zagreba – stara retorika u novim okolnostima
Poruke koje je Dragan Čović poslao iz Zagreba predstavljaju tipičan spoj historijskog podsjećanja, političkog nezadovoljstva i strateškog pozicioniranja pred novu rundu pregovora o ustroju države. No, između redova se krije nekoliko važnih poruka koje otkrivaju više o trenutnoj političkoj dinamici nego o samom Dejtonu.
Prvo, Čović ponovo relativizira aktuelnu krizu tvrdeći da “ovo nije najveća kriza od Dejtona”. Time nastoji stvoriti sliku da je ono što se dešava danas zapravo posljedica davno pogrešno donesenih odluka međunarodne zajednice, posebno visokih predstavnika.
Referenca na „140 sankcionisanih Hrvata“ i slučaj Hercegovačke banke nije slučajna – to je stara argumentacijska linija kojom HDZ godinama gradi narativ o sistemskoj političkoj i ekonomskoj marginalizaciji Hrvata u BiH.
Istovremeno, Čović izbjegava direktan sukob s Elmedinom Konakovićem, ali njegov komentar “bolje da zašutim” sugerira da je poruka jasna – HDZ smatra da je era međunarodne uprave u BiH završena ili da barem tako treba izgledati pred evropske institucije.
Poruka o “hitnom zatvaranju OHR-a” uklapa se u to nastojanje: bez OHR-a, igre moći unutar BiH bi postale znatno fluidnije, a HDZ bi imao veći manevarski prostor u pregovorima o izbornom zakonodavstvu i federalnom uređenju.
Članica NATO-a šokirala savez: SAD označene kao moguća sigurnosna prijetnja.
Druga važna dimenzija njegovog nastupa odnosi se na poruku solidarnosti s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem zbog kontroverze oko ulaska preko neotvorenog prijelaza Gradiška. Čović ovo predstavlja kao politički napad, i time implicitno poručuje da je hrvatski državni vrh “meta” zato što podržava političke ciljeve HNS-a. Međutim, insistiranje da je “sve bilo po zakonu” ne uklanja pitanje zašto se ulazak dogodio baš tim putem niti šta to simbolički znači.
Čovićev komentar o Južnoj interkonekciji otkriva drugi front političkog neslaganja – borbu za kontrolu energetskih projekata. Tvrdi da je cilj “izbaciti BH-Gas” i dati prostor američkoj kompaniji, što spaja ekonomske i geopolitičke argumente u jednu priču o političkom nadglasavanju Hrvata u Federaciji.
Treća važna poruka odnosi se na njegov pokušaj oživljavanja starog koncepta teritorijalnog preustroja – dva “mega kantona”. Iako danas to zvuči nerelevantno, njegov podsjetnik da je to nekada predlagao sa Bakirom Izetbegovićem pokazuje da HDZ ni danas ne smatra da je raspored vlasti na srednjem nivou konačan.
Na kraju, kada kaže da OHR “nema šta raditi ako BiH može otvoriti pregovore s EU”, Čović zapravo šalje politički signal Briselu – da je međunarodna intervencija ne samo suvišna, nego i prepreka. Međutim, to je u suprotnosti s realnošću: upravo intervencije visokog predstavnika omogućile su pomake koji su BiH doveli pred otvaranje pregovora.
U suštini, Čovićeva izjava iz Zagreba nije nova, ali dolazi u trenutku kada se regionalna i međunarodna dinamika mijenja – zbog pritiska EU, zbog Dodikovih blokada i zbog unutrašnjih nesporazuma u Federaciji. Zato njegove poruke ne treba posmatrati samo kao retoriku, već kao pripremu terena za predstojeće rasprave o državnoj imovini, izbornim pravilima i ustavnom preuređenju.
Članica NATO-a šokirala savez: SAD označene kao moguća sigurnosna prijetnja.
Drugim riječima – Čović nije samo komentarisao, nego je pozicionirao. A kada to radi iz Zagreba, poruka je uvijek dvostruka: jedna za domaću publiku u BiH, druga za međunarodne aktere koji pažljivo prate ko i s koje pozicije ulazi u finalnu fazu pregovora.
