Dodik tvrdi: ‘Žele nas u Evropi bez prava glasa i odlučivanja’
Evropski put BiH između “dana D” i današnje realnosti: Šta zapravo poručuje Dodik?
U novoj objavi na mreži X, Milorad Dodik ponovo je otvorio staru raspravu o odnosu domaćih institucija, međunarodne zajednice i zahtjeva koje Bosna i Hercegovina mora ispuniti na evropskom putu. Iako emotivno intoniran, njegov istup otvara pitanja koja zaslužuju trezvenu i analitičku raspravu, bez politiziranja i dramatizacije koja prati javni diskurs.
Dodikov komentar o „novim danima D“ i „podvalama“ odnosi se na dva ključna zakona: Zakon o sudu BiH i Zakon o VSTS-u. Njegova poruka je jasna – ako se govori o evropskim standardima, onda treba otvoriti razgovor o tome ko donosi zakone, po kojim pravilima se sudi i u kojoj mjeri su ranija nametanja visokog predstavnika ostavila trag u pravnom sistemu.
U osnovi, Dodik govori o jednoj tački napetosti koja godinama stoji na stolu: dvostrukosti pravnog poretka. Jedan dio zakonodavne arhitekture donesen je kroz parlamentarne procedure, drugi kroz odluke međunarodnih predstavnika.
I dok političke poruke često idu u smjeru emocionalnog naboja, suština rasprave zapravo je institucionalna – kako izgraditi sistem u kojem nijedna strana ne osjeća da joj se nameće rješenje.
Njegova ideja o „prvo izmjenama Krivičnog zakona“ kako bi se poništila ranija nametanja otvara još jednu dilemu: da li bi takav potez doprinio stabilizaciji pravnog sistema ili bi proizveo dodatnu neizvjesnost?
U državama koje teže EU integracijama obično se kreće u suprotnom smjeru – jačanje institucija, stabilnost propisa i sprečavanje političkih promjena koje mogu dovesti do pravne nestabilnosti.
Ono što se može objektivno reći jeste da EU zahtijeva funkcionalne institucije i jasnu odgovornost nosilaca vlasti. To podrazumijeva i nezavisnost pravosuđa, ali i politički konsenzus da se ključni zakoni donose kroz institucije, a ne kroz medijske poruke i društvene mreže.
Dodikova poruka „tretirajte nas kao partnere“ zaslužuje da bude shvaćena u kontekstu šireg političkog osjećaja u BiH: strah od nametanja, s jedne strane, i strah od blokada, s druge. Te dvije krajnosti godinama usporavaju put prema EU.
Pitanje koje ostaje kao najvažnije glasi:
Može li Bosna i Hercegovina konačno ući u fazu u kojoj se ključna pitanja rješavaju kroz institucije, a ne kroz oštre javne obračune – i postoji li politička volja svih aktera da se krene u tom smjeru?
