Ko brani BiH? Lazović pita zašto Sarajevo dopušta da drugi odlučuju
Upozorenje koje dolazi od Miro Lazović ne može se svesti na još jednu političku izjavu za dnevnu upotrebu.
Njegove riječi pogađaju samu srž problema koji Bosnu i Hercegovinu prati gotovo tri decenije nakon Dejtona: dok drugi glasno i sistematično artikulišu vlastite interese, Sarajevo prečesto bira tišinu.
Lazović s pravom konstatuje da dominacija lobista politike HDZ na međunarodnim skupovima nije nikakvo iznenađenje. Naprotiv – to je logična posljedica dugoročne strategije koja se vodi dosljedno i bez zadrške. Izjave poput one Gordan Grlić Radman u Daytonu ili zahtjevi Max Primorac u Zagrebu ne nastaju u vakuumu; one su dio jasne političke agende koja se godinama testira, plasira i normalizira.
Ono što zabrinjava više od tih poruka jeste pitanje koje Lazović otvara: gdje je odgovor iz Sarajeva? Kako je moguće da se o budućnosti države raspravlja u Dayton, Zagreb ili Washington, dok u glavnom gradu BiH nema ni minimuma zajedničkog političkog nastupa? Ta pasivnost ostavlja utisak pristajanja na ulogu posmatrača u vlastitoj sudbini.
Posebno je indikativno Lazovićevo prozivanje partija koje se deklarativno zalažu za građansku, demokratsku državu, ali u ključnim trenucima ne uspijevaju poslati jedinstvenu poruku prema Evropska unija i međunarodnim centrima moći. Bez koordinacije i jasne strategije, ideja države punih ljudskih prava ostaje samo fraza, nemoćna pred agresivnim etničkim projektima.
Lazovićev poziv da se “povuku bijele figure” nije metafora bez težine. On implicira inicijativu, samopouzdanje i političku zrelost. Ako je Dejton realnost koju BiH mora transformisati na putu ka Evropi, onda taj proces mora krenuti iz Sarajeva – kroz ozbiljan, organizovan i međunarodno vidljiv dijalog o manama i ograničenjima postojećeg sistema.
U suprotnom, šutnja će i dalje biti shvaćena kao slabost, a budućnost države nastaviće se krojiti van njenih institucija. Lazovićevo upozorenje zato treba čitati kao alarm, a ne kao puku kritiku – alarm koji pokazuje da je vrijeme za političko buđenje odavno isteklo.
