Nova poruka iz Zagreba: Kako čitati poruke Grlića Radmana o „dogovoru triju naroda“

Iz Zagreba ponovo stižu poruke koje se mogu tumačiti kao politički pritisak na unutrašnje procese u Bosni i Hercegovini.

Na međunarodnoj konferenciji „30 godina nakon Daytona“, hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova Gordan Grlić Radman iznio je niz tvrdnji koje otvaraju staro pitanje: gdje završava konstruktivna briga za stabilnost BiH, a gdje počinje političko uvjetovanje?

Od početka svog obraćanja, Radman naglašava važnost mirovnog sporazuma. Poručio je da je „Daytonski sporazum okončao krvavi rat, ali i postao temelj ustavnog okvira i političke stabilnosti Bosne i Hercegovine“. Diplomatski korektno, ali sa jasnom porukom: ništa se u BiH ne može mijenjati bez prihvatanja postojećeg daytonskog okvira, onako kako ga vidi Zagreb.

Ministar podsjeća i na prethodne pokušaje okupljanja aktera iz BiH. Rekao je kako je „Hrvatska prije pet godina… organizirala sličnu konferenciju… s ciljem okupljanja legitimnih i autentičnih predstavnika triju konstitutivnih naroda“. Time zapravo ponavlja već ustaljenu hrvatsku poziciju – insistiranje na strogoj etničkoj reprezentaciji kao jedinom legitimnom modelu političkog dogovora u BiH.

Posebno je znakovit dio u kojem Grlić Radman kritizira dosadašnje međunarodne rasprave o BiH. Kazao je da „mnoge konferencije o BiH završavaju favoriziranjem samo jedne koncepcije, bilo ‘jedan čovjek – jedan glas’ bilo secesionizma“.

Time je, svjesno ili ne, dvije potpuno suprotne političke ideje stavio u isti okvir – što je stara retorička tehnika kojom se želi pokazati da centralistički model i separatističke ambicije predstavljaju podjednaku opasnost.

Međutim, ključna poruka – i glavni povod za kritiku – dolazi u vidu tvrdnje da se „vrata EU mogu otvoriti samo ako legitimni predstavnici triju konstitutivnih naroda sjednu zajedno i dogovore funkcionalnu BiH“.

Ova rečenica nije samo diplomatska preporuka; ona je uvjetovanje. Zagreb time praktično nameće političku formulu za evropski put BiH, i to formulu koja savršeno odgovara političkim interesima HDZ-a BiH i Dragana Čovića, koji je – očekivano – bio prisutan na skupu.

Za razliku od Bruxellesa, koji sve više naglašava vladavinu prava, reforme i funkcionalnost institucija, hrvatski ministar vraća fokus na etničko predstavljanje. U praksi, to znači insistiranje na izbornoj reformi koja bi osigurala dominantan položaj HDZ-u BiH, bez obzira na širu političku dinamiku i građanski koncept koji traži dio javnosti u Federaciji.

Zanimljiva je i njegova tvrdnja o potrebi jačanja „lokalnih rješenja koja predvode lokalni akteri“, iako upravo međunarodna zajednica godinama upozorava da lokalni akteri – posebno oni koji sjede u etničkim strukturama – često blokiraju procese umjesto da ih rješavaju. Radmanova poruka zvuči dobro na papiru, ali praktično otvara prostor za dodatno podizanje etničkih barijera.

U završnom dijelu, poziva na dijalog i razumijevanje – poručuje da „tolerantni dijalog znači i razgovor s onima s kojima se ne slažete“. To je tačka na kojoj se malo ko može usprotiviti. Ali problem ostaje: ako se dijalog unaprijed uvjetuje time ko je „legitiman“, a ko nije, onda taj dijalog nužno ostaje zatvoren u etničke okvire iz 1995. godine.

Ono što se danas čulo u Zagrebu može se tumačiti kao kontinuitet hrvatske politike prema BiH – politika koja balansira između deklarativne podrške evropskom putu i praktičnog insistiranja na rješenjima koja prvenstveno odgovaraju hrvatskom nacionalnom korpusu u BiH.

Pitanje je: da li je to realna procjena situacije ili još jedan vid političke ucjene upakirane u diplomatski rječnik?