Srbija vrije: Protesti, afere i sankcije tresu Vučićevu vlast

Tekst koji tematizira višegodišnje afere u Srbiji ne donosi samo hronologiju skandala, već gradi širu sliku sistemske krize vlasti, u kojoj se politička odgovornost uporno odgađa, a cijenu grešaka sve češće plaćaju građani.

Ključna teza – da „godine afera stižu na naplatu“ – u ovom trenutku djeluje uvjerljivije nego ikad.

Vladavina Aleksandar Vučić godinama je počivala na kombinaciji snažne kontrole institucija, medijske dominacije i fragmentirane opozicije. Međutim, niz događaja opisanih u tekstu sugerira da se prvi put pojavila pukotina koja nije ni personalna ni stranačka, već društvena. Tragedija u Novom Sadu postala je simbol tačke pucanja: kada odgovornost izostane i nakon gubitka ljudskih života, legitimitet vlasti ulazi u zonu ozbiljnog propitivanja.

Posebno je važno naglasiti ulogu studenata. Za razliku od ranijih protesta, koji su često bili politički jasno obilježeni, studentski pokret je djelovao kao katalizator šireg nezadovoljstva. Njihovi zahtjevi nisu ideološki, već institucionalni – odgovornost, transparentnost i poštivanje zakona. Upravo tu vlast ima najmanje manevarskog prostora, jer represija ili ignoriranje dodatno jačaju osjećaj nepravde.

Fenomen takozvanog „Ćacilenda“ dodatno produbljuje krizu. Umjesto da smiri tenzije, vlast je posegnula za metodama koje podsjećaju na paralelne strukture moći, što šalje poruku slabosti, a ne snage. Kada država tolerira ili štiti sumnjive skupine u centru glavnog grada, ona implicitno priznaje da gubi kontrolu nad legitimnim oblicima političkog dijaloga.

Aferama vezanim za litij, Generalštab i NIS zajedničko je jedno: percepcija da se strateški resursi i javni interes podređuju uskom krugu političkih i ekonomskih aktera. U tom kontekstu, američke sankcije NIS-u imaju poseban značaj jer prvi put vanjski faktor direktno pogađa ekonomsku stabilnost zemlje, a posljedice postaju opipljive i za građane koji do sada možda nisu osjećali političke potrese.

Zaključno, tekst ispravno sugerira da Srbija ulazi u fazu u kojoj se krize više ne mogu izolirati niti kontrolirati pojedinačnim spinovima. Ako se protestni potencijal nastavi širiti, a ekonomski pritisci prodube, vlast će se suočiti s izazovom koji se ne rješava vanrednim obraćanjima, već stvarnim političkim ustupcima. Upravo tu leži suština trenutne slabosti režima – u sudaru dugogodišnje nekažnjivosti i sve glasnijeg društvenog otpora.