Umro Slavko Aleksić, poznat po teroru nad građanima Sarajeva sa Jevrejskog groblja

Ovo je komentar povodom vijesti o smrti Slavka Aleksića, čovjeka čije se ime u Sarajevu ne veže za mir, nego za strah i ratne godine. Za mnoge građane ovo nije obična informacija iz crne hronike, nego bolan podsjetnik na opsadu, snajpere i dane kada se ginulo samo zato što si izašao po vodu ili hljeb. Bez likovanja i bez mržnje, ali i bez zaborava, ova vijest ponovo otvara pitanje kako se odnosimo prema prošlosti i da li smo ikada kao društvo istinski rekli istinu o onome što se dešavalo.

Kad umre Slavko Aleksić, to za mnoge u Sarajevu nije obična vijest, nego gorak podsjetnik na godine straha, gladi i smrti. Nije to radost zbog nečije smrti, nego osjećaj da je otišao još jedan čovjek koji je ostavio dubok i bolan trag. Jer Aleksićevo ime se veže za Jevrejsko groblje – mjesto s kojeg su, kako se godinama govori i piše, građani Sarajeva svakodnevno bili na nišanu, prenosi Hayat.ba..

To su činjenice koje se ne mogu preskočiti. Sa tih položaja pucalo se po gradu, po ljudima koji su išli po vodu, po djeci, po starima. I zato, kad danas čitamo da je umro, mnogima se vraćaju slike koje nikada nisu izblijedjele. To nije politika, to je život kakav se živio pod opsadom.

U tekstu se podsjeća i na dolazak današnjeg predsjednika Srbije, Aleksandar Vučić, na Jevrejsko groblje tokom rata. Nije to rekla čaršija, nego je to na sudu potvrdio Vojislav Šešelj. Danas će neko reći: „To je bilo davno.“ Jeste, ali za one koji su tada živjeli u Sarajevu, to „davno“ i dalje traje u sjećanju. I zato javnost ima pravo da pita – ne da vrijeđa, nego da traži istinu i odgovornost.

Aleksić se ni poslije rata nije povukao u tišinu. Pojavljivao se na četničkim skupovima, slavio Dragoljub Draža Mihailović, i zbog izazivanja mržnje bio osuđen pred Sud Bosne i Hercegovine. Kaznu je, kao i mnogi drugi, otkupio. I tu negdje leži najveća gorčina – osjećaj da pravda nikada nije do kraja stigla.

Narodski rečeno, ne raduje se insan ničijoj smrti. Ali isto tako, ne može se šutjeti o onome što je bilo. Ako prešutimo, onda smo pristali da se zlo zaboravi, a to je najopasniji put. Istina se mora reći – zbog mrtvih, zbog živih i zbog onih koji dolaze poslije.