Ispovijest Mile Đinđić: „Zorana su ubili jer je Miloševića poslao u Haag“
Priča majke o ubijenom sinu uvijek nosi težinu koju je teško hladno analizirati. A kad je taj sin bio premijer države, onda ta ispovijest postaje i dio političke istorije.
Intervju sa Milom Đinđić nije samo sjećanje na Zorana Đinđića – to je i ogledalo jednog vremena, podijeljenog društva i dubokih rana koje ni decenije kasnije nisu zarasle.
Majka govori jednostavno, gotovo narodski. Bez političkih kalkulacija, bez diplomatskih rečenica. I upravo zato njene riječi zvuče sirovo, iskreno i ponekad vrlo optužujuće. Kada kaže: „Ubili su ga jer je Miloševića isporučio u Hag“, to je više majčinski zaključak nego pravosnažna presuda. Sud je u slučaju atentata presudio konkretnoj kriminalnoj grupi, ali političke polemike oko pozadine ubistva nikada nisu potpuno prestale.
I tu dolazimo do one stare balkanske priče: kod nas ni poslije presuda ništa nije završeno. Presuda kaže jedno, politika drugo, narod treće, a porodica – četvrto. Svako nosi svoju istinu.
Mila Đinđić u intervjuu otvoreno proziva neke od najpoznatijih političkih i crkvenih ličnosti tog vremena. Spominje Vojislava Koštunicu, mitropolita Amfilohija, radikale… I to bez zadrške. To je njen pogled na događaje, ali treba reći jasno: to su optužbe i lični stavovi, ne sudski utvrđene činjenice.
S druge strane, iz njenih riječi izbija i nešto drugo – osjećaj da je njen sin bio sam. Kaže: „Bio je vođa, ali praktično nije imao nikoga oko sebe.“ Ako se pogleda politička scena Srbije početkom 2000-ih, teško je reći da u toj rečenici nema bar malo istine. Demokratski blok koji je srušio Miloševića bio je širok, ali i duboko podijeljen. Sukobi unutar vlasti, različite vizije države i stalni politički obračuni stvarali su atmosferu u kojoj je politika često ličila na rovovski rat.
U takvoj atmosferi Đinđić je bio figura koja je izazivala i ogromnu podršku i ogromnu mržnju. Jedni su ga vidjeli kao modernizatora koji želi Srbiju približiti Evropi. Drugi kao čovjeka koji ide prebrzo, presijeca stare strukture i ruši nacionalne mitove. A na Balkanu, znamo svi, ko dira mitove – brzo dobije mnogo neprijatelja.
U intervjuu ima i onih malih detalja koji govore više od politike. Priča kako je kao student tražio Habermasa i ušao mu kroz prozor. Priča o majci koja tjera policajce da se izuju prije nego što uhapse sina. Ili scena u kojoj starica nosi cvijeće na grob i govori: „Nisam ga tebi namijenila, sine.“
Tu nestaje politika i ostaje samo tragedija.
Jer na kraju dana, iza svih analiza i polemika, ostaje jedna jednostavna činjenica: ubijen je premijer jedne države. I to je događaj koji je obilježio čitavu generaciju.
I sada, više od dvadeset godina kasnije, Srbija i dalje raspravlja isto pitanje: šta je tačno izgubila tog 12. marta 2003?
Kako bi rekao jedan komentator iz naroda:
“Na Balkanu se istorija ne završava presudom – ona tek tada počinje da se prepričava.”
