OVERWEG JEDNOG ATEISTE: ‘Paul, jesi li musliman? Nisi, ok. Dan poslije dobio sam..’
OVERWEG JEDNOG ATEISTE
Piše: Pavle Pavlović
Prvog dana mog ne već davnog dolaska u ulicu sadašnjeg stanovanja žurno mi je prilazila punačka žena.
Hej, novi komšija, da se predstavim! Ja sam Lin, stanujem tamo preko, iza onog prozora sa zavjesama u stilu slova M. Drago mi je, ja sam Paul. Čula sam da dolaziš iz Croacie. Nije baš tako, stižem iz susjedstva Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine. Uh, čula sam i za tu zemlju. Tamo je bio onaj strašni rat. Nego, jesi li musliman? Nisam. Dobro, hajde zdravo i želim ti da mirno živiš u našem kvartu.
Već sutradan u poštanskom sandučetu zatekao sam nešto kao novine s četiri, pet listova. Meni čudnog naslova Overweg. Pogledam malo bolje, okrećem stranice i skužim zbog čega ima taj naslov, na našem, prelaz. Izdaje ga mjesna katolička parohija i tim overweg kao da simbolizuju ono što se posljednih decenija čuje u BiH – preselio. Overweg je seljenje sa ovog svijeta na bolji, kako mnogi kazuju.
Ne bunim se, nisam vjernik, nego sve sumnjiviji ateist. Kako neko može biti bezbožnik u vaktu kada religije postaju sve važniji dio života na Balkanu.
…I tako prolazili su nestvarno mirni dani novog života. Čak je postajalo pomalo i monotno kada se sjetiš kakav si život u Sarajevu ostavio. Onda su mi počele prilaziti neke uznemirene komšinice. Paul, znamo da imaš sina, šalješ li ga u crkvu? Ne! Pametno, čuvaj ga, vidiš što tamo rade.
-Šta rade? Ne znaš?! Pojma nemam, nikada nisam bio. U crkvi nikada nisi bio! Kako je to moguće? Lako, nisam vjernik. E, sada prvi put zavidimo ateistima. Što je to nama bolje, nego vama?
Mnogo toga, ali najvažnije je da znaš da ti je sin u dječačkim godinama bio daleko od onih uspaljenika u mantijama.
Vidjeli smo pričao si s Lin. Je li te ona pitala za sina i crkvu? – zanimaju se zabrinute komšinice..
Jeste
Usred sve zanimljivijeg komšijskog tračanja naišla je punačka Lin. Susjede naglo odoše.
Čuvaj se njih, ona su teške protestankinje, gotovo ljutito govori Lin. Sve čine, kao i njihova Crkva da uprljaju ugled velike Rimokatoličke crkve. Pojma nemam o čemu govoriš, samo čitam po novinama i gledam na TV o tim skandalima.
Ne vjeruj, sve je to samo propaganda. Eto, ti dolaziš iz uzorne katoličke zemlje. Kada je kod vas u Kroaciji štampa donosila takve članke? Ma, ponavljam, nisam ja iz Hrvatske, nego Bosne I Hercegovine. Nego, ne sjećam se baš…
Vidiš sve je to protestansko homoseksualna zavjera. Ovi što vole istospolne partnere ne mogu da oproste Katoličkoj crkvi sveti čvrsti stav protiv neprirodnih odnosa među ljudima…
Hej, koliko je sati? – prekidam.
Deset do 11!
Oprosti, žurim na sastanak…
Tako sam bar privremeno uspio da izbjegnem katoličko-protestanske udare na moju nevjerničku dušu. Znao sam da će sutra uslijediti novi pokušaji, ali hajdemo mirno kući na večericu.
Sutra ću se ponašati u znaku onog overweg, prelaza, preselenja. Stalno ću prelaziti na drugu stranu ulice čim ugledam Lin ili one protestankinje.
Ma, stipu mene bezbožnika. Dosta mi je kada me za posjeta Rajvosa sve češće pitaju Paja jesi li ti pravoslavac ili katolik. Ime me vadi pa me ne mogu uvrštavati i u treći konstutivni ešalon Jedne nam jedine.
I ako Bog da, nadam se da neću ubrzo overweg, ili preseliti .Iako se okruglih osam banki lutanja po ovom vilajetu ubrzano približava.
Kada identitet postane važniji od čovjeka
Susret sa novom sredinom često razotkrije ono što na Balkanu smatramo „normalnim“, a što u stvarnosti predstavlja duboko ukorijenjene obrasce identiteta, religije i kolektivnih predrasuda. U priči Pavla Pavlovića, koja počinje bezazlenim komšijskim pozdravom, postupno se otkriva složena mreža očekivanja – ne samo ko si i odakle si, nego i kojoj vjeri pripadaš, kako odgajaš dijete i jeste li dovoljno „naši“.
U temelju ovog iskustva nalazi se jednostavna činjenica: na Balkanu identitet rijetko pripada pojedincu. On je najčešće društveno pitanje. Pitanje koje drugi postavljaju umjesto tebe i na koje se često očekuje „tačan“ odgovor.
Bez obzira gdje se čovjek preseli, nosi sa sobom te historijski oblikovane pretpostavke koje drugi odmah pokušavaju smjestiti u poznate kategorije – Hrvat, Bošnjak, Srbin; katolik, pravoslavac, musliman.
Autorovo iskustvo u evropskom susjedstvu otkriva koliko se ovi obrasci prenose iz zemlje u zemlju. Komšinice koje znatiželjno ispituju, katolička parohija koja šalje vjerski bilten, protestantske komšije koje upozoravaju na „opasnosti“ crkve, i Lin koja sve objašnjava velikim zavjerama – sve to ukazuje na postojanje paralelnih svjetova unutar iste zajednice.
Umjesto stvarnog dijaloga i razumijevanja, prisutna je borba za interpretaciju istine, pri čemu se religijski identitet koristi kao sredstvo dokazivanja moralne ispravnosti.
Ovaj sloj strahova, sumnji i međusobnih optužbi podsjeća na situaciju i u Bosni i Hercegovini, gdje se i danas gotovo svako društveno pitanje tumači kroz vjersku ili etničku prizmu. Ateizam, koji bi trebao biti lični izbor, postaje predmet čuđenja, pa i zavisti. U takvom prostoru, autorova pozicija „nevjernika“ služi kao ogledalo – pokazuje koliko je teško ostati izvan matrice kolektivnog svrstavanja.
Komičnost situacije u kojoj stanar prolazi ulicom prelazeći s jedne strane na drugu zapravo je refleks duboke potrebe da se sačuva mir. U društvima gdje religijski identitet ima presudan značaj, neutralnost nije samo privatna odluka – ona postaje odbrambeni mehanizam.
Pavlovićev „overweg“, prelaz, tako dobija simboličko značenje. To nije samo prelazak ulice, nego i prelaz između svjetova – između ostavštine balkanskih identiteta i pokušaja življenja običnog, tišeg života. A upravo u toj tihoj borbi ogleda se univerzalna ljudska težnja: da nas drugi vide kao osobe, a ne kao pripadnike unaprijed definisanih kategorija.
Izvor: slobodna-bosna.ba
