Ko nas čuva od “čuvara”: Kako su prljavi policajci srušili posljednju nadu u sistem?
Slučaj navođenja na prostituciju maloljetnih štićenica Doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli predstavlja jednu od najdubljih moralnih i institucionalnih rana u Bosni i Hercegovini.
Težina zločina ne ogleda se samo u brutalnosti prema žrtvama, već u činjenici da su glavni akteri bili upravo oni kojima je povjereno da štite najranjivije. Kada policijski službenici, kriminalistički inspektori i univerzitetski profesor postanu dio mreže eksploatacije djece, ne urušava se samo povjerenje u pojedince, nego u samu ideju države.
Prema optužbama Tužilaštva Tuzlanskog kantona, grupa uhapšenih je u periodu dužem od godinu dana vrbovala, iskorištavala i seksualno zlostavljala dvije djevojčice, koristeći njihovu ranjivost, bijeg iz ustanova i potpuni izostanak zaštite.
Međutim, čak i detalji iz samih iskaza žrtava otkrivaju nešto još teže: djevojčice su vjerovale da nemaju kome pobjeći. Kada bi ih policija zaustavila, dovoljno je bilo nazvati jednog od osumnjičenih da budu puštene. Sistem koji je trebao biti njihova sigurnosna mreža pretvorio se u mehanizam dodatnog zarobljavanja.
Ovaj slučaj mora se posmatrati šire od pojedinačne afere. On ukazuje na duboko ukorijenjene strukturne probleme – slabu unutrašnju kontrolu u policijskim agencijama, nedostatak nadzora nad socijalnim ustanovama, neefikasnu koordinaciju između institucija i gotovo nepostojeću kulturu odgovornosti. Kada takvi mehanizmi zakažu, žrtve ne samo da ostaju nezaštićene, već postaju mete onih koji bi im trebali pružiti sigurnost.
Posebno zabrinjava društvena reakcija. Uprkos monstruoznim optužbama, slučaj je u javnosti relativno brzo potisnut drugim tragedijama – požarom u Domu penzionera, novim slučajevima femicida, nasiljem u porodici. Umjesto da izazove dugoročnu društvenu i institucionalnu mobilizaciju, skandal se utopio u svakodnevnoj crnoj hronici zemlje koja je na kontinuiranom pragu šoka.
U takvom ambijentu pitanje “ko nas štiti?” prestaje biti retoričko. Ono postaje urgentno upozorenje. Ako institucije ne uspiju uspostaviti stroge mehanizme nadzora nad onima koji nose uniformu i moć, povjerenje građana nastaviće se raspadati – a s njim i ono malo osjećaja sigurnosti u državi koja se već dugo bori s dubokim strukturalnim slabostima.
Tragedija u Tuzli nije samo krivični slučaj. Ona je test izdržljivosti sistema. A zasad, taj sistem pada na svakom ispitu.
Izvori: hayat.ba
