Sanja Vulić u centru rasprave: “Dok se vi borite za poslovnik, mi se borimo za hrišćanska prava”

Sanja Vulić i politika iskrivljenih frontova: Zašto se sukobi u državnom parlamentu sve češće svode na identitetske etikete
Rasprava o prijedlogu za smjenu Marinka Čavare iz Kolegija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH ponovo je otvorila pitanje političke komunikacije u državnim institucijama.
Umjesto argumentirane debate o razlozima i procedurama smjene, dio diskusije skrenuo je ka retorici koja više liči na predizborne govore nego na parlamentarni dijalog. U središtu pažnje našla se zastupnica SNSD-a Sanja Vulić, koja je svojim nastupom istovremeno zasjenila i sam predmet rasprave.
Njene tvrdnje o „majorizaciji hrvatskog naroda“ i „napadu na hrišćanska prava“ predstavljaju tipičan primjer političke strategije u kojoj se institucionalni sporovi prebacuju na teren identitetskih podjela.
Umjesto da govori o formalnim i pravnim osnovama prijedloga, Vulić je raspravu preoblikovala u konflikt etničkih i vjerskih identiteta, iako sama tema to ne zahtijeva. Takva retorika ima snažan učinak na javnost, ali doprinosi daljoj politizaciji i tako već preopterećenih odnosa među strankama u parlamentu.
Ovakvi istupi ne djeluju izolirano. U političkom okruženju u kojem se odgovornost često izbjegava, najbrži način mobilizacije biračkog tijela postaje prizivanje straha od ugroženosti.
Zato se smjena jednog funkcionera može u trenu predstaviti kao udar na „većinu“, „narod“ ili „vjerska prava“, iako se u suštini radi o unutarinstitucionalnoj dinamici. Problem nastaje kada se takva logika normalizira i kada postane uobičajeni način vođenja političkih bitaka.
Zabrinjavajuće je i to što se lična uvjerenja, procjene i pretpostavke sve češće predstavljaju kao činjenice, bez preuzimanja odgovornosti za izgovoreno. Kada se zastupnički mandat koristi za optužbe o „negativnom odnosu prema hrišćanima“ ili „političkom iživljavanju“, javni prostor se puni konfliktima koji nemaju uporište u jasnim argumentima, ali imaju potencijal da prodube ionako krhko povjerenje među izabranim predstavnicima.
Umjesto da Parlament bude mjesto racionalne rasprave, on sve češće postaje arena za profiliranje političkih aktera i testiranje granica retoričke provokacije. To, na duži rok, šteti ne samo kvalitetu demokratskog procesa nego i sposobnosti institucija da donose odluke u interesu građana.
Izvor: Slobodna-bosna.ba



