Kako god se zvalo, u Gačicama se živi k’o čovjek

Selo s imenom koje izaziva smijeh, ali čuva dušu Bosne

Ima mjesta čije ime ljudi izgovaraju tiše nego inače, s blagim osmijehom i dozom nelagode. Ne zato što se stide svog kraja, već zato što znaju kakve reakcije slijede. Takvo je i selo Gačice, nadomak Viteza, u srednjoj Bosni. Ime koje mnoge nasmije na prvu, a tek onda natjera da pitaju: “A kakvi su tamo ljudi?” Odgovor rijetko koga ostavi ravnodušnim.

Gačice leže u Lašvanskoj dolini, dovoljno blizu grada da se brzo stigne do gužve, ali i dovoljno udaljene da sačuvaju mir i sporiji tempo života. Ovdje se još zna stati, popričati i pogledati čovjeka u oči. Selo je dio Srednjobosanskog kantona i pripada Federaciji BiH, a na prvi pogled otkriva svu složenost današnje bosanske stvarnosti.

Na jednom kraju sela niču obnovljene kuće, uredna dvorišta i tragovi povratka. Na drugom – zaključana vrata, stare avlije i staze koje polako uzima trava. Smijeh djece čuje se tik do tišine napuštenih domova. Sve je tu, pomiješano, bez uljepšavanja. Baš onako kako život jeste.

Prema posljednjem popisu, u Gačicama živi nešto više od šest stotina ljudi. Oduvijek je to bio miješan kraj, gdje se razlike nisu brojale nego živjele. Znalo se da se Bajram i Božić ne preskaču, već da se kafa pije dvaput. Ako zafali šećera – ide se kod komšije. Ako se neko ne pojavi danima, ne čeka se poziv, nego se kuca na vrata.

Nekad se živjelo skromno, ali puno. Jutra su počinjala molitvom i kafom, a završavala dugim razgovorima pred kućama. Djeca su odrastala na livadama, s prljavim koljenima i bez sata u džepu. Radilo se mnogo, ali se i dijelilo mnogo više.

Danas su Gačice razasute po svijetu – Austrija, Njemačka, Švicarska. Ipak, ljeti se selo ponovo sastavi. Kuće se otvore, avlije ožive, a pjesma se vrati. Ne slave se često, ali kad se slavi – slavi se zajedno. Gačice možda nemaju reklamu ni turistički slogan, ali imaju ono što je najrjeđe: osjećaj da pripadaš.

Izvor informacije: Dnevno.hr / terenski i video sadržaji