Zašto se ratni zločinci ne kaju i zašto ih društvo u tome štiti..

Kad zločin nema cijenu: Zašto se ratni zločinci ne kaju i zašto ih društvo u tome štiti

Na Balkanu se rat završio na papiru, ali u glavama mnogih nikada. Dok žrtve i njihove porodice i danas nose teret boli, dio onih koji su osuđeni za najteže zločine živi mirno, bez grižnje savjesti i bez društvene osude. Upravo o toj tišini, normalizaciji zla i odsustvu kajanja govori nova knjiga Olivere Simić, profesorice sa Univerziteta Griffith u Australiji, porijeklom iz Banje Luke.

U knjizi „Gospođa ratni zločinac: Biljana Plavšić, srpska Željezna dama“, Simić godinama bilježi razgovore sa Biljanom Plavšić – jedinom ženom osuđenom pred Haškim tribunalom i jedinom visokom političkom figurom iz ratne Republike Srpske koja je ikada priznala krivicu. No, to priznanje kasnije je povukla. Danas, iz beogradskog stana, Plavšić otvoreno govori bez kajanja, čak s dozom ponosa.

Autorica opisuje susrete koji više liče na svakodnevne kafe nego na suočavanje sa zlom: čitanje pisama podrške, prisjećanja, opravdavanja. Zločini se ne negiraju, ali se predstavljaju kao „normalan dio rata“. Upravo tu, upozorava Simić, leži najveća opasnost – u normalizaciji.

Reakcije javnosti na knjigu su snažne i podijeljene. Jedni pitaju kako je moguće razgovarati s nekim poput Plavšić, drugi shvataju važnost dokumentovanja takvih ispovijesti. Simić objašnjava da emotivna konfrontacija ne donosi istinu – donosi tišinu. Da bi se nešto zabilježilo, mora se slušati, čak i kad je teško.

Kroz poređenja sa drugim presuđenim zločincima, autorica razotkriva surovu realnost: oni koji se pokaju bivaju odbačeni, a oni koji poriču – nagrađeni društvenim prihvatanjem. U takvoj atmosferi, kajanje postaje teret, a ne olakšanje. Zbog toga, tvrdi Simić, zločinci nemaju nikakav motiv da priznaju krivicu.

GOSPOĐA RATNI ZLOČINAC: Danas živi u Beogradu i ni za čim ne žali

Haški tribunal je ostavio dokaze, presude i činjenice. Ali bez društvene spremnosti da se pogleda u vlastito ogledalo, ti papiri ostaju mrtvo slovo. Dok god se “naši” zločini guraju pod tepih, a “njihovi” koriste za dnevnu politiku, krug poricanja se nastavlja. Knjiga Olivere Simić nije laka za čitanje, ali je nužna – jer pokazuje koliko smo daleko od istinskog suočavanja sa prošlošću.

Cijeli tekst na: portalnovosti.com