Dok se vlasti svađaju, običan čovjek preživljava..
Dok političari raspravljaju i traže kompromis iza zatvorenih vrata, obični građani osjećaju posljedice. Cijene rastu svakog dana, a plaće ostaju gotovo iste. Porodice broje svaki dinar, umirovljenici se bore da prežive s minimalnim primanjima, a mladi gledaju prema inostranstvu jer ovdje perspektive gotovo da i nema. Umjesto pomoći, bolnice često mole za razumijevanje zbog nedostatka resursa i preopterećenog osoblja. Dok institucije šute, ljudi ostaju nezaštićeni.
Radnici koji rade od jutra do mraka često završavaju mjesec s nepunim tanjurom i kreditima za koje jedva mogu plaćati kamate. „Plaća mi ne pokriva ni osnovne troškove, a od ostatka moram živjeti još i mjesec dana“, kaže jedan radnik iz proizvodnje. Umirovljenici, koji su cijeli život gradili ovu državu, danas se pitaju hoće li imati dovoljno za lijekove i hranu. Mladi, pak, razmišljaju o odlasku – jer ovdje nema posla koji im daje smisao, niti sigurnost za budućnost.
Bolnice, koje bi trebale biti stub društva, često se bore s nestašicom opreme i osoblja. Građani se žale da umjesto da budu zbrinuti, osjećaju kao da mole za osnovnu pomoć. „Dođete u hitnu, a osjećate se kao da morate moliti da vas prime“, priča jedna pacijentica.
Ovo nije pitanje identiteta, političkog opredjeljenja ili ideologije – ovo je pitanje egzistencije. Kada institucije ne funkcionišu, građani gube osnovnu sigurnost i dostojanstvo. Socijalna sigurnost ne smije biti luksuz; ona je minimum koji garantira normalan život.
Vrijeme je da se traži odgovornost. Potrebna je država koja radi za svoje ljude, koja omogućava radniku plaću kojom može živjeti, umirovljeniku dostojanstvo, mladima razlog da ostanu, a bolnicama uvjete da liječe. Dok se političari natežu i razmjenjuju optužbe, običan čovjek preživljava dan po dan, i pitanje je koliko još može izdržati. Jasno je – sustav koji ne štiti svoje građane dugoročno šteti svima.
Dok se oni natežu, mi plaćamo.
Skupe cijene. Male plaće. Nesigurna budućnost.
Nama ne treba svađa —
nama treba država koja radi.
Radnik treba plaću od koje se živi.
Umirovljenik dostojanstvo.
Mladi razlog da ostanu.
Bolnica da liječi, a ne da moliš.
Ovo nije pitanje identiteta.
Ovo je pitanje egzistencije.
Kad institucije ne rade za ljude,
ljudi ostaju bez zaštite.
Vrijeme je da se traži odgovornost.
Jer socijalna sigurnost nije luksuz —
to je minimum.
Izvor informacije: Facebook
