Oženio Albanku, dobili četvoro djece – majka napustila četvoro djece

Priča o Veliboru zapravo je jedna od onih teških životnih sudbina koje nas podsjećaju da iza senzacionalnih naslova često stoje obični ljudi i vrlo realne tragedije.

Velibor Bugarić iz sela Polazi na padinama Golije prije više od deset godina oženio je ženu iz Albanije. Njihov brak je godinama izgledao stabilno – dobili su četvoro djece i gradili život na selu. Međutim, nakon oko 13 godina zajedničkog života, supruga je jednog dana jednostavno otišla i napustila porodicu, ostavivši muža i djecu bez objašnjenja.

To je trenutak koji je, kako se navodi u priči, potpuno promijenio život ove porodice. Velibor je preko noći morao postati i otac i majka svojoj djeci, dok su mu najveća podrška postali roditelji, posebno njegova majka koja pomaže u brizi o unucima.

Kad čovjek čita ovakvu priču, prvo što treba shvatiti jeste da život nije uvijek jednostavna priča s jasnim krivcima i herojima. Mediji često naprave dramatičan naslov – “Albanka rodila četvoro djece pa šokirala porodicu” – ali stvarnost je vjerovatno mnogo složenija od jedne rečenice.

Istina je da je najteži dio ove priče sudbina djece. Četvoro mališana koji su preko noći ostali bez majke nisu birali ni okolnosti ni odluke odraslih. U takvim situacijama najveći teret obično padne na onoga ko ostane – u ovom slučaju na oca koji mora nastaviti život i podizati djecu.

Druga stvar koju ovakve priče često pokreću jeste pitanje predrasuda. Kada se naglasi da je žena “Albanka”, mnogi odmah počnu tražiti objašnjenje u nacionalnosti. A realno, porodične tragedije se dešavaju svuda – među Srbima, Albancima, Hrvatima, Bosancima, Amerikancima… nije karakter određen pasošem nego čovjekom.

Treća stvar je ona životna: brakovi se ponekad raspadnu na načine koje spolja niko ne razumije. Nekad ljudi jednostavno puknu pod teretom života, siromaštva, izolacije ili ličnih problema. To ne opravdava napuštanje djece, ali pokazuje da iza takvih odluka često stoje mnogo dublji problemi nego što se vidi u novinskom naslovu.

U ovoj priči ipak postoji i druga strana – solidarnost. Komšije, rodbina i humanitarci pomogli su porodici da preživi teške trenutke i čak im pomogli da izgrade novi dom.

I tu je možda najvažnija pouka: kad porodicu pogodi nesreća, često je zajednica ta koja odluči da li će ljudi pasti ili se ponovo podići.

Samo kažem.