Nakon Venecuele i Irana – sprema li se novi veliki sukob?
Foto:AFP
Kad čovjek čita ovakve analize o Kubi, Americi i velikim geopolitičkim igrama, prvo što mu padne na pamet jeste jedna stara narodna: “Lako je šah igrati kad su figure tuđe.” A u ovoj partiji šaha, figure su milioni običnih ljudi.
Prema analizi koju su iznijeli stručnjaci poput Christopher Sabatini i Katrin Hansing, scenario u kojem bi se Kuba našla pod još jačim pritiskom Washingtona nije nemoguć. Nakon događaja u Venecueli i napada na Iran, sve više se govori o tome da bi sljedeća meta pritiska mogla biti upravo Havana. A tu počinje priča koja nije ni jednostavna ni kratka.
Da odmah budemo pošteni: Kuba nije obična država. To je sistem koji traje decenijama i koji je oblikovan još od vremena kada je na vlast došao Fidel Castro. Od tada je država izgradila snažan aparat kontrole nad društvom, ekonomijom i politikom. Drugim riječima – nije to kuća od karata koju će jedan potez srušiti.
S druge strane, američku politiku prema Kubi danas oblikuje administracija predsjednika Donald Trump. On tvrdi da je režim u Havani na ivici sloma nakon pojačanih sankcija i blokade nafte. Ali pitanje je – da li sankcije stvarno ruše režime ili samo dodatno otežavaju život običnim ljudima?
Tu dolazimo do suštine. Sankcije već decenijama postoje. Više od pola stoljeća Amerika pokušava pritiskom natjerati kubanski sistem da popusti. Rezultat? Režim je i dalje tu, ali su problemi običnih ljudi postali još veći: nestanci struje, problemi u zdravstvu, pad turizma, rast cijena. Ukratko – narod plaća račun politike.
Komentator bi tu rekao:
„Ako sankcije ruše režime, onda bi Kuba već deset puta promijenila vlast. A nije.“
Još jedna stvar koju analitičari naglašavaju jeste da Kuba nije Venezuela. U Venecueli postoji jasna politička figura koju bi neki željeli smijeniti, poput Nicolás Maduro. Na Kubi je sistem drugačiji. Vlast je više kolektivna i povezana, a strukture države su duboko ukorijenjene.
Drugim riječima, čak i da se nešto dramatično desi – pitanje je šta dolazi poslije. Jer rušenje sistema bez jasnog plana često završava haosom. To smo vidjeli na mnogim mjestima u svijetu.
A tu se pojavljuje i zanimljiva ideja o pregovorima u koje bi bili uključeni Evropa, Kanada i druge države, kao i kubanska dijaspora. Ideja je jednostavna: umjesto da se Kuba gura u zid, možda bi bilo pametnije otvoriti vrata postepenih promjena.
Narodski rečeno:
„Ako hoćeš promjenu, moraš otvoriti vrata – ne samo lupati po njima.“
Jer ako se ništa ne promijeni, upozoravaju analitičari, postoji realna opasnost nove migrantske krize. Historija već pamti događaj iz 1980. kada je desetine hiljada Kubanaca napustilo otok u egzodusu poznatom kao Mariel.
Na kraju dana, pitanje nije samo političko nego i ljudsko. Velike sile vode strategije, ali na kraju obični ljudi nose posljedice.
I zato cijela ova priča o Kubi ima jednu važnu lekciju: geopolitika često izgleda kao velika igra moći, ali ispod te igre uvijek stoji realan život miliona ljudi.
A to je dio koji političari ponekad zaborave.
