Trumpova izjava: „Velika mi je čast ubijati” – izjava koja je podigla prašinu
Kad slušate izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa, čovjek bi pomislio da gleda neki akcioni film, a ne vijesti. Rat s Iranom, bombardovanja, prijetnje, a predsjednik najveće sile na svijetu govori kao da komentariše boksački meč. Kaže – rat će završiti kad on to „osjeti u kostima“.
E sad, problem je što svijet ne funkcioniše baš po osjećaju u kostima jednog čovjeka.
Ako je diplomatija šah, onda je ovo više nalik kafanskom bilijaru – udari pa vidi gdje kugla završi.
Trump je dodatno podigao temperaturu izjavom da mu je „velika čast“ ubijati pripadnike iranskog režima. Takva retorika, realno, zvuči više kao poruka za političku publiku nego kao ozbiljna državna strategija.
Jer jedno je voditi rat, a drugo je javno govoriti o njemu kao o nekoj ličnoj misiji.
„Samo kažem“ – kad lider države govori tako, to obično znači dvije stvari: ili želi pokazati snagu, ili pokušava sakriti koliko je situacija zapravo komplikovana.
A komplikovana jeste. U regionu se već nižu napadi, rakete, dronovi, udari na baze i infrastrukturu. Stradaju vojnici, ali i civili. Broj žrtava raste, a napetost se širi na cijeli Bliski istok.
U takvoj situaciji svaka riječ lidera ima težinu. Nije to komentar na društvenim mrežama, nego signal koji čitaju vojske, saveznici i protivnici.
Trump, međutim, nastavlja govoriti kao da je rat skoro gotov i da je Iran praktično već na koljenima. Problem je što istorija baš i ne ide u prilog takvim optimističnim najavama. Bliski istok je pun ratova koji su „trebali brzo završiti“, pa su trajali godinama.
Jedan stari diplomat je jednom rekao:
„Rat počne kad političari misle da sve znaju, a završi kad shvate da ništa ne znaju.“
S druge strane, nije ni Iran neka bezazlena država koja samo sjedi i čeka. Teheran otvoreno prijeti da može pogoditi svjetsku ekonomiju i pomorski promet ako sukob eskalira. A svi znamo šta znači kad se spomene Hormuški tjesnac – pola svjetske nafte prolazi tamo.
Drugim riječima, nije ovo samo američko-iranski problem. Ako se tu nešto ozbiljno zapali, cijena goriva skače, ekonomija se trese, a političari širom svijeta počnu pričati o „globalnoj krizi“.
Zato cijela ova priča ima jedan paradoks.
Najmoćnije države na svijetu vode ratove sa modernim oružjem, satelitima i dronovima… ali ponekad politički govor izgleda kao svađa ispred zgrade.
I sad, kad predsjednik kaže da će rat završiti kad on „osjeti u kostima“, čovjek se zapita – da li svijet čeka kraj rata… ili kraj živaca.
Samo kažem.
