Stevandić kaže da jaka Srbija garantuje sigurnost svim Srbima: A ko ih najviše ugrožava — komšije ili ovakva politika?
Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić izjavio je nakon prikaza vojne moći Srbije na poligonu “Pasuljanske livade” da je Srbija toliko jaka da može garantovati bezbjednost svim Srbima. Poručio je i da prikazano oružje znači da “više niko neće pomisliti” da ugrozi Srbe i srpski narod.
Na prvu, zvuči kao poruka sigurnosti. Ali kada se malo bolje posluša, to je opet stara regionalna matrica: stalno neko ugrožava Srbe, stalno je neko protiv Srba, stalno treba gledati prema oružju, granicama, vojnoj moći i “jednom narodu”.
A narod ima pravo pitati: da li Srbe zaista najviše ugrožavaju komšije — ili političari koji ih već decenijama drže u strahu?
Ko stalno priziva ugroženost?
Na Balkanu se svaka opasna politika prvo obuče u riječ “zaštita”. Govori se o sigurnosti, opstanku, zajedništvu, narodu. A onda se iza tih riječi počne gurati priča o oružju, vojsci, jednoj državi i jednom pravcu.
Stevandić kaže da se Srbi u RS-u osjećaju sigurnije kada vide jaku Srbiju. Ali šta poručuje Bošnjacima, Hrvatima i svima drugima u Bosni i Hercegovini kada kaže da pripadamo “jednom entitetu, jednom narodu, jednoj državi, jednom oružju”?
Kojoj državi? Bosni i Hercegovini ili Srbiji?
To pitanje nije provokacija. To je suština.
Ako je Republika Srpska entitet u Bosni i Hercegovini, onda njeni najviši zvaničnici ne mogu govoriti kao da je politička budućnost tog prostora vezana za vojnu moć susjedne države. To ne donosi mir. To proizvodi sumnju, strah i nove podjele.
## Srbe ne štite oni koji ih guraju u stalni konflikt
Najveća prevara na Balkanu je kada političari ubijede narod da ga štite tako što ga stalno guraju u sukobe s komšijama.
Srpski narod ne ugrožava običan čovjek iz Sarajeva, Tuzle, Zagreba, Podgorice ili Prištine. Srbe ugrožavaju oni koji im stalno govore da su okruženi neprijateljima. Ugrožavaju ih oni koji mir predstavljaju kao slabost, a oružje kao jedini dokaz snage.
Ugrožavaju ih političari koji od mladih ljudi prave glasačku vojsku, a ne generaciju koja treba normalno da živi, radi, putuje i gradi porodice.
Jer šta običan Srbin ima od toga što se političari slikaju pored raketa? Hoće li mu plata biti veća? Hoće li mu dijete ostati u zemlji? Hoće li bolnice biti bolje? Hoće li prestati odlazak naroda?
Neće.
Regionu treba manje prijetnji, više normalnog života
Srbija ima pravo na vojsku. Svaka država ima pravo na odbranu. Ali kada se vojna moć koristi kao politička poruka za cijeli region, onda se ne gradi sigurnost, nego napetost.
Bosna i Hercegovina je već previše platila politiku “zaštite naroda” koja se završavala tuđim grobovima, raseljenim porodicama i uništenim životima. Zato svaka nova rečenica o oružju, “jednoj državi” i “ugroženosti” mora biti shvaćena ozbiljno.
Ne zato što treba mrziti Srbe. Naprotiv. Baš zato što normalni Srbi zaslužuju mir, posao, dostojanstvo i budućnost bez političara koji im svaki dan prodaju strah.
Narodski rečeno: ne štitiš narod tako što mu stalno pokazuješ oružje. Štitiš ga tako što ga ne guraš u nove sukobe.
Ako je neko zaista prijatelj srpskog naroda, onda mu neće puniti glavu ratnim porukama. Reći će mu istinu: niko normalan ne želi rat, niko normalan ne želi da bilo koji narod strada, ali niko više ne smije šutjeti na politiku koja region vraća u devedesete.
Srbe najviše ugrožavaju oni koji ih ubjeđuju da bez tenzija ne mogu opstati.
Izvor: Crna Hronika, RTRS, Tanjug, regionalni mediji
