Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovo je pronašao idealnog krivca za evropski zastoj Srbije. Ovog puta, opet je to Hrvatska.
Nakon što nije otvoren novi pregovarački Klaster 3 u pristupnim pregovorima Srbije s Evropskom unijom, Vučić je poručio da Hrvatska želi vidjeti Srbiju “na koljenima” i da Beograd neće biti ničija “vreća za udaranje”.
Zvuči dramatično, skoro kao najava historijske bitke. Samo što se ovdje ne radi o tenkovima, rovovima i granicama, nego o evropskim pregovorima, reformama, vanjskoj politici i odnosu Srbije prema Rusiji.
Ali u Vučićevoj političkoj kuhinji, i birokratski zastoj u Bruxellesu može se pretvoriti u nacionalnu dramu.
HRVATSKA KAO DEŽURNI KRIVAC
Gostujući na RTS-u, Vučić je rekao da odluka o neotvaranju Klastera 3 nije donesena na osnovu zasluga i da su srpske institucije uradile ono što je od njih tražila Evropska komisija. Poručio je da su dvije ili tri zemlje bile izrazito protiv, a zatim posebno prozvao Hrvatsku.
Međutim, evropska slika je šira od jedne zemlje. Prema Euronewsu, osam članica Evropske unije protivilo se otvaranju narednog pregovaračkog klastera za Srbiju. Razlozi nisu samo hrvatsko-srpski odnosi, nego i šira pitanja vladavine prava, vanjske politike i odnosa Srbije prema Rusiji.
Drugim riječima, nije baš da je Zagreb sam sjeo za sto, pritisnuo dugme i zaustavio evropski put Srbije. Ali politički je mnogo korisnije reći narodu da “Hrvatska želi Srbiju na koljenima” nego objasniti da Srbija već godinama pokušava sjediti na dvije stolice: jednom nogom u Evropi, drugom u Moskvi.
A znamo kako završi onaj ko predugo sjedi na dvije stolice. Na kraju padne između njih.
RUSIJA, UKRAJINA I VJEČITO “ALI”
Vučić je ponovo govorio i o pritiscima da Srbija uvede sankcije Rusiji. Rekao je da baltičke, skandinavske i zemlje Beneluksa od Srbije traže upravo to, ali da Beograd neće mijenjati svoju politiku zbog pritisaka.
Srbija formalno govori da poštuje teritorijalni integritet Ukrajine. Istovremeno ne želi uvesti sankcije Rusiji, jer Moskva podržava teritorijalni integritet Srbije kada je riječ o Kosovu. Tu Vučić pokušava održati ravnotežu koja je sve teža.
Reuters je nedavno prenio da Vučić ne očekuje brzo proširenje EU i da je, uprkos tome što evropski put smatra najboljom opcijom za Zapadni Balkan, skeptičan prema velikom proširenju Unije u narednim godinama.
To je zapravo zgodna pozicija. Kada ide dobro, kaže se da Srbija ide evropskim putem. Kada zapne, kaže se da EU ionako neće nikoga skoro primiti. Kada Bruxelles traži usklađivanje s vanjskom politikom Unije, kaže se da Srbija mora biti “nezavisna i slobodna”.
Sve to zvuči lijepo. Samo što Evropska unija nije klub u koji se ulazi tako što uzmeš fondove, tržište i status kandidata, a onda biraš samo ona pravila koja ti odgovaraju.
MILANOVIĆ, VUČIĆ I POLITIČKI TEATAR
Vučić se osvrnuo i na izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, ali je rekao da na njegove “budalaste primjedbe” neće odgovarati. Što je, naravno, odmah bio odgovor.
To je stari regionalni politički sport: jedan kaže nešto o drugome, drugi kaže da neće komentarisati, pa ga komentariše u tri rečenice, narod klikće, portali rade, a stvarni problemi ostaju gdje su bili.
Srbija ima problem s evropskim putem. Hrvatska ima svoje interese i svoje političke poruke. Bruxelles ima svoje uslove. Moskva ima svoj uticaj. Kosovo ostaje najteža tema. A Vučić sve to spakuje u jednu rečenicu: “Hrvatska želi Srbiju na koljenima.”
Za domaću publiku, to radi posao.
Jer mnogo je lakše objasniti da te neko spolja mrzi, nego priznati da tvoja politika ima cijenu.
GORIVO, IRAN I JOŠ JEDAN STRAH
Na kraju je Vučić priču proširio i na ekonomiju, inflaciju, cijene nafte i sukob Amerike i Irana. Upozorio je da bi nova eskalacija mogla pogoditi Srbiju kroz cijene goriva i da država mora reagovati kako bi zadržala cijene.
Tu već dolazimo do onoga što građane najviše zanima. Ne zanima narod previše Klaster 3 ako ne zna koliko će platiti gorivo, hljeb i račune. Ali i tu se vidi ista politička logika: stalno izvanredna situacija, stalno pritisci, stalno neprijatelji, stalno država koja “spašava” narod.
Problem je što se od stalne drame ne živi bolje. Od toga se samo narod navikne da mu je svaki dan neka nova kriza.
Srbija jeste važna zemlja regiona i njen evropski put nije samo srpsko pitanje. On se tiče cijelog Balkana. Ali taj put ne može se graditi na stalnom izbjegavanju odgovornosti. Ne može se za svaki zastoj optužiti Hrvatska, EU, Milanović, baltičke zemlje ili pritisak Zapada.
Ponekad je problem i u politici koju sam vodiš.
A to je ono što Vučić svojim biračima najrjeđe kaže.
Jer najlakše je reći da drugi žele Srbiju na koljenima.
Mnogo je teže priznati da Srbija već godinama sama kleči između evropskog puta i ruskog zagrljaja, čekajući da joj svi povjeruju da je to zapravo nezavisna politika.
Izvori: Dnevnik.hr, RTS, Reuters, Euronews.
