Slobodna Bosna i Oslobođenje prenijeli su spornu izjavu iz emisije u kojoj je govorio o Srebrenici i strijeljanjima.
U trenutku kada porodice žrtava Srebrenice još jednom spuštaju tabute u zemlju, kada se u Potočarima govori tiho i hoda pažljivo, u televizijskom studiju u Srbiji osuđeni Vojislav Šešelj ponovo je pokazao koliko nisko može pasti javni govor kada se zločin pretvori u temu za hladno komentarisanje.
Gostujući u emisiji posvećenoj Srebrenici, Šešelj je govorio o strijeljanju zarobljenika na način koji je mnoge zaledio. Nije tu bilo pijeteta. Nije bilo ljudske distance prema smrti. Nije bilo ni najmanjeg osjećaja da se govori o ubijenim ljudima, o sinovima, očevima, braći, komšijama.
Bilo je samo hladno objašnjavanje.
I onda rečenica koja je odjeknula: da oni koji nisu nikoga strijeljali ne znaju kako je to.
STRIJELJANJE KAO STUDIJSKA TEMA
Najstrašnije u svemu nije samo ono što je izgovoreno, nego način na koji je izgovoreno. Kao da se ne govori o masovnim ubistvima, nego o nekom tehničkom poslu. Kao da ljudski život nije svetinja, nego problem organizacije.
Šešelj je govorio o tome koliko ljudi može biti ubijeno za nekoliko sati, kako se zarobljenici ponašaju kada osjete da će biti strijeljani, kako pokušavaju bježati i otimati se. Takav način govora nije samo brutalan. On je moralno bolestan.
Zato nije čudno što je i voditelj reagovao pitanjem: “A vi jeste?” To pitanje nije došlo niotkud. Došlo je iz same težine Šešeljevih riječi. Kada neko tako hladno i “stručno” priča o strijeljanju ljudi, normalan čovjek se mora zapitati odakle dolazi takav ton.
Šešelj je potom pokušao izbjeći stvar, tvrdeći da je pitanje neukusno. Ali neukusno nije pitanje. Neukusno je govoriti o strijeljanjima kao da su tema za kafansku analizu.
SREBRENICA NIJE POLIGON ZA RELATIVIZACIJU
Srebrenica nije mjesto za “ali”, “možda”, “nije baš tako” i studijske akrobacije. Genocid u Srebrenici je presuđena činjenica. Međunarodni sudovi su utvrdili šta se dogodilo, ko su žrtve i kakav je karakter zločina.
Upravo zato svako televizijsko relativiziranje Srebrenice nije samo uvreda za mrtve. To je napad na istinu.
I tu je problem veći od Šešelja. On je već odavno postao simbol politike koja od devedesetih do danas živi od mržnje, provokacije i ruganja žrtvama. Ali pitanje je zašto se takvi ljudi i dalje pozivaju u studije, zašto im se daje prostor, zašto im se dozvoljava da na godišnjicu genocida govore kao da su sudije historije, a ne ljudi čije su politike i riječi ostavile krvav trag.
Nije svaka izjava mišljenje. Neke izjave su moralno nasilje nad porodicama žrtava.
A kada se osuđenom za zločine protiv čovječnosti daje prostor da priča o Srebrenici, onda to nije slučajna greška programa. To je poruka.
DRUŠTVO KOJE NORMALIZUJE ZLOČINCE
Najopasnije je kada ratni zločinci postanu stalni gosti emisija. Kada se njihova pojava više ne doživljava kao skandal. Kada se njihove rečenice prenose kao “kontroverzne”, a ne kao sramotne.
Tada društvo polako gubi osjećaj za granicu.
Jedno je razgovarati o prošlosti, sudskim presudama i ratnim događajima. To se mora raditi. Ali drugo je dovoditi čovjeka koji hladno govori o strijeljanju ljudi, dok se porodice žrtava bore da pronađu i ukopaju kosti svojih najmilijih.
Ove godine u Potočarima je ukopano još deset žrtava genocida. Deset porodica dobilo je mezar, ali ne i mir. Jer nema pravog mira dok se u studijima zločini prepričavaju bez stida.
NEMA TU “ŠOKA”, TU JE SRAMOTA
Mediji često napišu da je Šešelj “šokirao javnost”. Ali koliko nas još može šokirati čovjek koji decenijama živi od iste politike? Možda nas ne treba šokirati on. Možda nas treba šokirati činjenica da sistem koji ga poziva i sluša nikada nije naučio osnovnu lekciju.
A lekcija je jednostavna: žrtve nisu materijal za provokacije. Srebrenica nije emisija za nadmudrivanje. Strijeljanja nisu tema za hladno objašnjavanje.
Postoje rečenice nakon kojih se ne raspravlja o “drugoj strani priče”. Postoje rečenice nakon kojih se postavlja pitanje kakvo je to društvo u kojem se zločinac osjeća dovoljno komotno da tako govori pred kamerama.
Na kraju, Šešelj može pokušavati da se izvuče riječima kako nije rekao da je lično strijeljao ljude. Ali izgovorena rečenica ostaje. Ton ostaje. Hladnoća ostaje.
I ostaje još jedno poniženje za porodice žrtava.
Dok Potočari šute, studiji pričaju. Dok majke traže kosti, zločinci objašnjavaju “kako je to”. I upravo u toj razlici vidi se sav moralni ponor regiona koji se još nije iskreno suočio sa zlom iz devedesetih.
Srebrenica nije zaboravila.
A neće ni historija.
Izvori: Slobodna Bosna, Oslobođenje, IRMCT, Ujedinjene nacije.
