Ovo bih nazvao vladavinom političke i medijske buke: društvo u kojem najpristojniji uglavnom žive, rade i šute, dok najagresivniji dobijaju mikrofon, kameru i političku moć.
Kad najgori postanu najglasniji: Zašto dopuštamo huliganima da nam kroje život?
Izgleda da su na ovim prostorima najograničeniji umovi dobili najveće zvučnike.
Neki huligan zapjeva pjesmu kojom vrijeđa druge ljude, neko ga snimi, političari se uključe, mediji naprave predstavu, a društvene mreže eksplodiraju. Za nekoliko sati svi raspravljaju ko je „naš“, ko je „njihov“, čija je zastava veća i čiji su ratni zločinci navodno manje loši.
U međuvremenu, cijene rastu, mladi odlaze, bolnice i škole se bore s problemima, radnici jedva sastavljaju kraj s krajem, a korupcija prolazi gotovo neprimijećeno.
I onda se treba zapitati: ko ovdje zapravo upravlja društvom?
Političari ili ljudi koji svaki put nasjednu na njihovu najjeftiniju provokaciju?
Najgori nisu većina, samo su najglasniji
U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji većina ljudi ne provodi dane razmišljajući kako će vrijeđati susjede druge vjere ili nacije. Ljudi razmišljaju o računima, poslu, djeci, zdravlju i budućnosti.
Ali ti ljudi uglavnom nisu vijest.
Vijest je pijani čovjek koji uz muziku veliča zločince. Vijest je huligan koji zapali zastavu. Vijest je političar koji uvrijedi cijeli narod. Vijest je incident na stadionu ili u kafani.
Tako se stvara lažna slika da su cijeli narodi opsjednuti mržnjom, iako je često riječ o malom, ali veoma glasnom krugu ljudi.
Problem nastaje kada obični, pristojni ljudi prihvate njihovu igru. Čovjek vidi nekog primitivca koji pripada njegovom narodu i umjesto da kaže: „Ovaj mene ne predstavlja“, on ga počne braniti samo zato što je „naš“.
Tada razum prestaje, a plemenski instinkt preuzima kontrolu.
Nije važno šta je čovjek uradio. Važno je kojoj grupi pripada.
U Hrvatskoj se takve podjele često vraćaju kroz rasprave o ustašama, partizanima, zastavama, pozdravima i ratnoj simbolici. U Srbiji kroz veličanje četništva, ratnih komandanata, Kosova i stalno proizvođenje osjećaja nacionalne ugroženosti. U Bosni i Hercegovini gotovo se svako pitanje može pretvoriti u sukob Bošnjaka, Srba i Hrvata, jer je cijeli politički sistem napravljen tako da nacionalne stranke opstaju hraneći strah od drugih.
Freedom House političko stanje u Bosni i Hercegovini opisuje kao ozbiljnu blokadu između nacionalističkih lidera triju konstitutivnih naroda. Drugim riječima, podjele nisu samo nuspojava politike – one su njen osnovni pogon. ([Freedom House][2])
Mržnja je jeftinija od rješavanja problema
Zašto političari toliko vole zastave, ratne pjesme i nacionalne sukobe?
Zato što je mnogo lakše govoriti o ugroženom narodu nego objasniti gdje je nestao javni novac.
Lakše je okupiti ljude oko zastave nego izgraditi bolnicu.
Lakše je pronaći neprijatelja među susjedima nego priznati da su institucije zarobljene korupcijom, stranačkim zapošljavanjem i privatnim interesima.
Građani Zapadnog Balkana kao najveću brigu i dalje navode rast cijena i inflaciju. Dakle, njihove stvarne brige su ekonomske i životne, ali politička scena im neprestano servira identitetske sukobe. ([rcc.int][3])
To nije slučajnost.
Kada se ljudi svađaju oko prošlosti, manje pitaju ko ih potkrada danas.
Kada se Bošnjak, Srbin i Hrvat međusobno optužuju, korumpirani Bošnjak, korumpirani Srbin i korumpirani Hrvat mnogo lakše međusobno sarađuju.
Njima podjele ne smetaju. Njima podjele koriste.
Zašto stalno gledamo ono što preziremo?
Postoji još jedan neugodan odgovor: najgorima dajemo pažnju zato što nas ljutnja uzbuđuje.
Sadržaj koji nas naljuti komentarišemo, dijelimo i šaljemo drugima. Želimo pokazati koliko smo zgroženi, ali svakim dijeljenjem dodatno širimo poruku osobe koju navodno osuđujemo.
Jedan nepoznati huligan otpjeva primitivnu pjesmu. Umjesto da ostane nevažan i prezren, hiljade ljudi od njega naprave regionalnu ličnost. Njegovo lice se pojavljuje na portalima, televiziji i društvenim mrežama.
Dobio je upravo ono što je želio – pažnju.
Najgori ljudi često nemaju veliko znanje, sposobnost ili društvenu vrijednost. Njihova jedina moć je sposobnost da provociraju. Kada svi reagujemo, mi tu slabost pretvaramo u uticaj.
To ne znači da govor mržnje treba ignorisati, posebno kada prelazi u prijetnje ili nasilje. Takve slučajeve trebaju rješavati institucije. Ali nije svaki pijani primitivac vrijedan nacionalne rasprave.
Ponekad je najveća kazna za provokatora da ostane bez publike.
Gdje su pristojni ljudi?
Pristojni ljudi nisu nestali. Samo su umorni.
Povukli su se jer su shvatili da se razuman glas teško čuje između nacionalističke galame, stranačkih medija i društvenih mreža koje nagrađuju sukob.
U Srbiji je medijsko tržište opisano kao prezasićeno, slabo regulisano i snažno politički kontrolisano. Istovremeno, studentski i građanski protesti pokazuju da postoji veliki broj ljudi koji odbijaju šutjeti pred korupcijom i zloupotrebom institucija. ([reutersinstitute.politics.ox.ac.uk][4])
Dakle, nije tačno da su svi postali isti.
Problem je što se normalnost rijetko organizuje, dok se ekstremi organizuju veoma dobro.
Huligani imaju grupe. Stranke imaju vojsku poslušnika. Nacionalisti imaju simbole, medije i gotove neprijatelje. Pošten čovjek često ima samo vlastito razočarenje i rečenicu: „Neću da se miješam.“
Upravo ta rečenica ostavlja prostor najgorima.
Šta možemo učiniti?
Prvo, prestati braniti neodbranjivo samo zato što dolazi iz „našeg“ naroda.
Ako je primitivac – primitivac je.
Ako je kriminalac – kriminalac je.
Ako veliča zločin – ne predstavlja narod, nego vlastitu moralnu bijedu.
Drugo, više pažnje davati ljudima koji grade, liječe, obrazuju, pomažu i povezuju, a manje onima čiji je jedini talent da vrijeđaju.
Treće, političare treba vraćati na konkretna pitanja: koliko je ljudi zaposleno, gdje je novac, zašto institucije ne rade i ko je odgovoran.
Jer sve dok raspravljamo o pjesmi nekog pijanog huligana, neko mnogo urednije obučen potpisuje ugovor kojim se kradu milioni.
Komentar
Najveća pobjeda nacionalizma nije kada jedan krezavi provokator zapjeva ružnu pjesmu. Njegova najveća pobjeda nastaje kada hiljade normalnih ljudi prekinu svoj život da bi se svađali oko njega.
Tada više nije on predmet naše pažnje.
Tada smo mi postali njegov instrument.
