Kako posljednjih dana prenose Reuters, AP, Guardian i drugi međunarodni mediji, pregovori oko Irana i Hormuškog moreuza zapeli su na zahtjevima koje Washington teško može prihvatiti, dok administracija Donalda Trumpa istovremeno traži način da izađe iz sukoba.
Iran poručuje da strateški moreuz neće biti ponovo otvoren bez ispunjavanja njegovih uslova. Zbog toga se nameće pitanje koje bi prije nekoliko mjeseci zvučalo gotovo nezamislivo: ako najmoćnija vojna sila svijeta ulazi u rat da nametne svoju volju, a na kraju traži izlaz dok protivnik postavlja uslove, ko je tu zapravo ostvario svoj cilj?
Reći da su Sjedinjene Američke Države već definitivno “izgubile rat” ipak bi bilo prerano. Ratni i politički ishod još nije konačan. Ali teško je ignorisati činjenicu da Washington danas nije u položaju kakav je vjerovatno očekivao kada je krenuo u sukob.
HTJELI SU PRITISNUTI TEHERAN, A HORMUZ JE POSTAO IRANSKA POLUGA
Najveći problem za Washington više nije samo ono što se događa na bojnom polju.
To je Hormuški moreuz.
Kroz ovaj relativno uzak prolaz prolazi ogroman dio svjetske trgovine energentima. Ko može ozbiljno poremetiti saobraćaj kroz Hormuz, ne pritiska samo protivnika nego indirektno udara na cijene energije i ekonomije država hiljadama kilometara daleko od Irana.
Teheran je upravo tu pronašao jednu od svojih najjačih poluga.
Iran je posljednjih dana javno poručio da Hormuz neće biti normalno otvoren dok SAD ne promijeni ponašanje i ne prihvati određene iranske uslove. Među zahtjevima koji su se pojavljivali u izvještajima međunarodnih medija nalaze se završetak rata, oslobađanje zamrznute iranske imovine, ublažavanje ili ukidanje sankcija i kompenzacija za ratnu štetu.
To je ogromna promjena u političkoj slici sukoba.
Jer Iran više ne govori samo: “Prestanite nas napadati.”
Iran pokušava reći: “Ako želite povratak normalnog stanja, ovo su naši uslovi.”
Ne znači da će ih Washington prihvatiti. Naprotiv, dio zahtjeva mogao bi za američku administraciju biti politički gotovo neprihvatljiv.
Ali sama činjenica da Teheran smatra da može postavljati tako visoku cijenu pokazuje koliko se promijenio njegov osjećaj vlastite pregovaračke pozicije.
TRUMP NEMA MNOGO DOBRIH POTEZA
Tu počinje pravi američki problem.
Nastaviti rat znači nastaviti trošiti novac, municiju i politički kapital, uz rizik novih udara, rasta cijena energije i širenja sukoba.
Zaustaviti ga bez značajnog ustupka Irana moglo bi izgledati kao priznanje da vojni pritisak nije ostvario ono što je Washington želio.
A prihvatiti veliki dio iranskih zahtjeva protivnici Donalda Trumpa mogli bi predstaviti kao povlačenje pred Teheranom.
Zato je tvrdnja da je Amerika već izgubila rat previše kategorična, ali tvrdnja da se Washington našao u veoma neugodnoj strateškoj situaciji ima ozbiljno uporište.
AP izvještava da Trump traži izlaz iz rata dok se nasilje na Bliskom istoku širi i cijene nafte stvaraju dodatni pritisak. Istovremeno, pregovori o Hormuzu ostaju opterećeni međusobno suprotstavljenim zahtjevima.
Drugim riječima, vojna sila može uništiti mnogo toga, ali ne može uvijek proizvesti politički rezultat koji želite.
To je lekcija koju su velike sile kroz historiju skupo plaćale.
MOŽE LI SE IZ RATA IZAĆI BEZ POBJEDNIKA I PORAŽENOG?
Možda zato vrijedi vratiti se jednoj ideji staroj više od šest decenija.
Američki psiholog Charles E. Osgood objavio je 1962. godine knjigu “An Alternative to War or Surrender”, u kojoj je razrađivao pristup smanjivanju napetosti poznat kao GRIT. Suština je bila da neprijateljske strane ne čekaju čudesno pojavljivanje povjerenja, nego ga pokušavaju stvarati nizom konkretnih i uzvratnih poteza.
U prijevodu na današnji sukob, Washington bi mogao napraviti ograničen i provjerljiv ustupak, a od Teherana tražiti konkretan odgovor.
Ako Iran odgovori, slijedi novi američki korak.
Pa novi iranski.
Ne mora biti ljubavi. Ne mora biti prijateljstva. Dovoljno je da se počne gasiti požar.
Američki jastrebovi takav bi pristup vjerovatno nazvali slabošću. Iranski tvrdolinijaši mogli bi jednako tako svaki ustupak Washingtonu smatrati popuštanjem.
Ali postoji trenutak kada države moraju odlučiti žele li dokazivati ko je jači ili spriječiti da obje strane plate još veću cijenu.
I tu dolazimo do možda najvažnije pouke cijele priče.
Velika sila ne gubi nužno onda kada izgubi bitku. Ponekad počinje gubiti onda kada potroši ogromnu silu, a politički cilj joj i dalje ostane izvan domašaja.
Ako Washington na kraju bude morao ponuditi ozbiljne ustupke samo da bi vratio stanje koje je postojalo prije rata, pitanje o tome ko je ovaj sukob dobio neće se moći tek tako skloniti sa stola.
A običnog čovjeka na kraju najmanje zanima ko će pred kamerama proglasiti pobjedu.
Njega zanima hoće li prestati rakete, hoće li pasti cijena goriva i hoće li njegova djeca živjeti u svijetu u kojem se svaka politička kriza ne rješava novim ratom.
Izvor: Reuters, Associated Press, The Guardian, Al Jazeera; Charles E. Osgood, “An Alternative to War or Surrender” (1962).
