Kako prenosi Klix.ba, Marinika Tepić iz Stranke slobode i pravde nakon smrti Ratka Mladića objavila je poruku protiv veličanja ratnih zločinaca i pozvala na suočavanje s činjenicama. U njenoj reakciji posebno se naglašava da generacije koje nisu učestvovale u zločinima ne snose krivicu za njih, ali odrastaju pod teretom povezivanja Srbije s ratnim zločinima.
Mladićeva smrt potvrđena je 27. augusta iz Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove. Preminuo je tokom hospitalizacije u Hagu. Njegova smrt, međutim, ne mijenja ni presudu ni činjenice utvrđene tokom suđenja.
SMRT NE BRIŠE PRESUDU
Tepić je podsjetila na razliku između političara koji su obećavali zaštitu Mladiću i onih za čijeg je mandata uhapšen i predat Haškom tribunalu. Spomenula je i ranije zahtjeve da Bulevar Zorana Đinđića ponese Mladićevo ime.
Suština njene poruke jeste da ljudi odgovorni za zločine ne mogu biti predstavljeni kao moralni putokaz budućim generacijama.
Ipak, jednu stvar treba izgovoriti preciznije nego u prenesenoj reakciji: Mladić nije osuđen samo za neodređeni „niz ratnih zločina“ i ubijanje više hiljada ljudi. Pravosnažno je osuđen i za genocid u Srebrenici.
Prvostepena doživotna kazna izrečena mu je 22. novembra 2017, a potvrđena 8. juna 2021. Presuda obuhvata genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja, uključujući teroriziranje stanovništva Sarajeva. To nisu novinarske kvalifikacije niti stranačke optužbe, nego sudski utvrđene činjenice. [Predmet Ratko Mladić](https://www.irmct.org/en/cases/mict-13-56)
Privatna žalost porodice i javno vrednovanje njegovih postupaka nisu ista stvar. Saosjećanje s nečijom porodicom ne zahtijeva prešućivanje odgovornosti pokojnika.
NAROD NIJE ISTO ŠTO I OSUĐENI POJEDINAC
Važan dio reakcije odnosi se na ljude koji nisu učestvovali u zločinima i ne mogu biti odgovorni samo zato što pripadaju istom narodu kao osuđenik.
Tu nema prostora za dvostruka pravila. Dijete rođeno poslije rata nije krivo zbog svog prezimena, mjesta rođenja ili nacionalnosti. Presuda Mladiću nije presuda svakom Srbinu, kao što ni osuda bilo kojeg drugog počinioca nije osuda svih njegovih sunarodnjaka.
Ali odbacivanje kolektivne krivice ne znači oslobađanje od odgovornosti za vlastite današnje postupke. Niko ne nasljeđuje tuđi zločin. Međutim, svako odgovara za to hoće li ga danas opravdavati, negirati ili pretvarati u razlog za ponos.
Kada se osuđeni pojedinac predstavlja kao simbol cijelog naroda, upravo se tada njegova odgovornost pokušava povezati s milionima ljudi koji s njom nemaju nikakve veze.
Odricanje od ratnog zločinca zato nije odricanje od vlastitog naroda. Naprotiv, to je odbijanje da se narod svede na jednog čovjeka i njegova nedjela.
ŽRTVE MORAJU BITI VAŽNIJE OD NACIONALNOG UGLEDA
Tepić upozorava na teret koji zločini ostavljaju na međunarodnom ugledu Srbije. To jeste politički važno pitanje, ali ne bi smjelo biti glavni razlog za suočavanje s prošlošću.
Prvi razlog su žrtve.
Problem nije prvenstveno šta svijet misli o nekoj državi, nego šta je učinjeno ljudima. Ugled se može popravljati. Ubijeni se ne mogu vratiti, a izgubljene godine porodica ne mogu se nadoknaditi saopćenjima.
I poruku da zločin nema naciju treba pravilno razumjeti. Ona znači da nacionalnost ne smije biti opravdanje za počinioca niti osnova za kolektivnu krivicu. Ne znači da treba prešutjeti ko je bio meta genocida, kakvi su ciljevi ostvarivani nasiljem i čija je odgovornost dokazana.
Budućnost regiona neće se graditi takmičenjem čiji je osuđenik veći heroj. Gradit će se onda kada poštovanje žrtava prestane zavisiti od njihovog imena, a osuda počinioca od njegove zastave.
Mladić je umro. Odnos prema njegovim zločinima ostaje izbor živih.
Izvori: Klix.ba; Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove.
https://pumpajj.com/glasnaroda/kad-ce-seselj-sergej-trifunovic-izazvao-buru/
