Muzej kao adresa: Jamakosmanovićima voda i grijanje, a zauzvrat bi stan od 100 kvadrata na Marijin Dvoru
Ako ste mislili da je Zemaljski muzej mjesto gdje se čuvaju historija, arheološki nalazi i kulturno blago, priča porodice Jamakosmanović pokazuje da se tamo, barem prema tvrdnjama uprave Muzeja, već decenijama odvija i jedna sasvim drugačija životna postavka.
Pa tako, uz botaničke vrste i muzejske eksponate, posjetioci navodno mogu naići i na prizore koji više podsjećaju na porodično dvorište nego na nacionalni spomenik: sušenje veša, pripremu ajvara, a posljednjih dana pažnju javnosti privukla je i priča o prasetu koje se okretalo na ražnju u Botaničkoj bašti.
Iz Zemaljskog muzeja tvrde da iza svega stoji porodica Jamakosmanović, koja na prostoru Muzeja živi već više od pola stoljeća. Priča počinje sa Mustafom Jamakosmanovićem, nekadašnjim domarom Muzeja, koji je svojevremeno dobio prostor na korištenje. Mustafa je u međuvremenu preminuo, dok u stanu, prema ranijim izjavama njegovog sina Envera, danas žive članovi porodice, dok su pojedini rođaci na privremenom radu u inostranstvu.
Enver Jamakosmanović je prije dvije godine tvrdio da porodica nije dobila nikakav luksuz, već, kako je opisao, neuslovne prostorije u koje su kasnije ulagali vlastiti novac. Prema njegovim riječima, vrijednost ulaganja bila je tolika da su za isti iznos, slikovito rečeno, mogli napraviti tri kuće.
No, život u Muzeju, barem prema njegovom opisu, ima i manu: grijanje radi samo dok traje radno vrijeme.
Enver se tada žalio da grijanje imaju od osam do 16 sati radnim danima, dok navečer, vikendom i praznicima ostaju bez njega. Spominjao je i vlagu, ali i veliki broj posjetilaca koji prolaze kroz Muzej.
Drugim riječima, nije lako živjeti u nacionalnoj kulturnoj instituciji – naročito kada turisti uporno dolaze da gledaju eksponate.
Jamakosmanović je tvrdio i da postoji ugovor prema kojem je njegovom ocu nakon penzionisanja trebalo biti riješeno stambeno pitanje u zgradi na području Općine Centar. Kako se to, prema njegovim riječima, nikada nije dogodilo, porodica je ostala u prostoru Muzeja.
S druge strane, tadašnji v.d. direktora Zemaljskog muzeja Mirsad Sijarić 2024. godine iznio je sasvim drugačiju verziju priče.
Prema njegovim tvrdnjama, porodici je ponuđen jedini stan koji je Muzej imao na raspolaganju, ali je ponuda odbijena. Sijarić je naveo da su zauzvrat tražili odgovarajući smještaj od otprilike stotinu kvadratnih metara na području Marijin Dvora.
Dakle, ako je vjerovati toj verziji, problem nije bio samo u tome da se pronađe krov nad glavom. Krov bi, izgleda, trebao imati i prilično preciznu kvadraturu i po mogućnosti poželjnu sarajevsku lokaciju.
Sijarić je tada tvrdio i da Muzej porodici plaća vodu i grijanje, što, kako je naglasio, nije praksa čak ni za uposlenike Muzeja. Također je naveo da je uprava godinama imala problema zbog sukoba, intervencija policije i nesuglasica sa gostima i zaposlenima.
Porodica, s druge strane, tvrdi da se prema njima godinama postupa nepravedno i da obećanje o rješavanju stambenog pitanja nikada nije ispunjeno.
I tako je priča koja je počela službenim stanom za domara prerasla u višedecenijski spor u kojem jedna strana govori o stečenim pravima i uloženom novcu, a druga o besplatnom stanovanju unutar nacionalnog spomenika.
A između dvije verzije ostaje možda i najneobičnije pitanje: kako je Zemaljski muzej, mimo svih svojih zbirki, dobio i jednu porodičnu stambenu jedinicu koja traje generacijama?
Dok se ne pronađe konačno rješenje, čini se da Zemaljski muzej ima još jedan eksponat koji nije naveden u katalogu – dugogodišnji stambeno-pravni spor sa centralnim grijanjem.
