KOMENTAR | Pumpajj.com
Prema navodima koje The New York Times pripisuje neimenovanim američkim zvaničnicima, Pentagon razmatra planove za novu, intenzivnu vojnu kampanju protiv Irana. Spominju se trodnevni zračni udari, raketna postrojenja, komandni centri i raspoređivanje velikih pomorskih snaga. Konačna politička odluka, prema tim navodima, još nije donesena.
Međutim, iza vojnih planova krije se mnogo važnije pitanje: može li se vojnom silom riješiti politički problem koji traje decenijama?
Historija nas uči da je mnogo lakše započeti vojnu operaciju nego kontrolisati sve njene posljedice. Rakete mogu pogoditi vojne objekte, avioni mogu ostvariti nadmoć na nebu, a moderna tehnologija može promijeniti odnos snaga. Ali nijedna od tih prednosti sama po sebi ne garantuje političku stabilnost.
Američki vojni stratezi, prema objavljenim navodima, razmatraju napade na iranske raketne kapacitete, infrastrukturu dronova i komandne strukture Revolucionarne garde. Cilj takvih operacija mogao bi biti slabljenje sposobnosti Teherana da ugrožava američke snage i regionalne saveznike.
Zagovornici vojnog pritiska smatraju da bi ograničeni udari mogli povećati cijenu iranskih vojnih aktivnosti i ojačati američku pregovaračku poziciju. Protivnici takvog pristupa upozoravaju da ni kratka operacija ne garantuje kratak sukob.
Upravo u toj razlici između vojnih očekivanja i političke stvarnosti nalazi se najveća opasnost.
RAT SE MOŽE PLANIRATI TRI DANA, ALI NJEGOVE POSLJEDICE NE MOGU
Ako američke snage izvedu nove napade, iransko rukovodstvo morat će odlučiti kako odgovoriti. Odgovor bi mogao ostati ograničen, ali bi mogao uključivati i napade na američke baze, regionalne saveznike ili infrastrukturu povezanu s pomorskom trgovinom.
Posebnu zabrinutost izaziva Ormuski moreuz, jedan od najvažnijih energetskih prolaza na svijetu. Svako ozbiljnije ugrožavanje plovidbe moglo bi izazvati poremećaje u snabdijevanju energentima i dodatne pritiske na svjetsku ekonomiju.
To znači da posljedice mogućeg sukoba ne bi osjetili samo Washington i Teheran.
Mogli bi ih osjetiti i građani evropskih država, azijskih ekonomija i brojnih drugih zemalja kroz cijene energenata, transporta i svakodnevnih proizvoda.
Ratovi velikih sila i regionalnih protivnika rijetko ostaju ograničeni samo na prostor na kojem se vode.
DIPLOMATIJA NIJE ZNAK SLABOSTI
U međunarodnoj politici često se stvara utisak da pregovori predstavljaju popuštanje, dok se vojna odlučnost prikazuje kao dokaz snage.
Ali takvo razmišljanje zanemaruje jednu važnu činjenicu: sposobnost da se protivniku nanese šteta nije isto što i sposobnost da se postigne dugoročno rješenje.
Sjedinjene Američke Države imaju legitimne sigurnosne interese u regiji, uključujući zaštitu svojih snaga i saveznika. Istovremeno, Iran svoje postupke predstavlja kao pitanje nacionalne sigurnosti i odvraćanja stranog pritiska.
Ti interesi nisu nužno pomirljivi, ali njihovo postojanje pokazuje zašto vojna eskalacija ne može automatski zamijeniti pregovore.
Čak i kada vojna operacija ostvari neposredne ciljeve, ostaje pitanje šta dolazi poslije nje.
Hoće li protivnik promijeniti politiku? Hoće li se povećati sigurnost? Hoće li se otvoriti prostor za sporazum ili će obje strane početi pripremati naredni sukob?
Bez odgovora na ta pitanja vojni uspjeh može ostati samo privremena prednost.
ZAKLJUČAK: NAJVEĆA MOĆ NIJE U TOME KO MOŽE ZAPOČETI RAT
Postoji jedna lekcija koju međunarodna politika uporno ponavlja, ali je teško pretvara u praksu.
Nije svaka demonstracija sile dokaz strateške mudrosti.
Ponekad je vojna akcija predstavljena kao način sprečavanja veće opasnosti. Ponekad zaista može oslabiti neposrednu prijetnju. Ali ako istovremeno stvori nove sukobe, proširi neprijateljstva i zatvori diplomatske mogućnosti, njena dugoročna vrijednost postaje upitna.
Zato odluka o eventualnim američkim udarima na Iran ne bi trebala zavisiti samo od procjene koliko ciljeva vojska može pogoditi.
Mnogo važnije pitanje jeste kakav bi politički i sigurnosni poredak ostao nakon posljednjeg udara.
Jer rat se ne završava nužno onda kada utihnu avioni i rakete. Završava se tek kada prestanu razlozi zbog kojih su ljudi spremni ponovo posegnuti za oružjem.
A to je problem koji nijedna vojna tehnologija ne može riješiti sama.
PITANJE ZA VAS
Može li američki vojni pritisak natjerati Iran na ozbiljnije pregovore ili bi novi napadi samo otvorili još opasniji krug sukoba na Bliskom istoku?
Šta je danas veći dokaz državničke mudrosti: pokazati vojnu snagu ili pronaći način da se ona ne mora upotrijebiti?
Napišite svoje mišljenje u komentarima i pratite Pumpajj.com za nove vijesti, analize i komentare.
Izvor: Dostavljeni medijski izvještaj koji se poziva na The New York Times.
Napomena: Tekst je autorski komentar zasnovan na dostavljenim navodima o američkim vojnim planovima. Ti navodi nisu nezavisno potvrđeni. Tekst je izrađen uz pomoć AI i zahtijeva uredničku provjeru prije objave.
