PUCAO NA LJUDE ZBOG PORIJEKLA: Među žrtvama i djevojčica
Djevojčica je pogođena osam puta tokom oružanog napada 23. oktobra u Trappesu i La Verrièreu, zapadno od Pariza. U napadu je ubijen jedan muškarac, a više osoba je povrijeđeno. Prema kasnijim izvještajima, djevojčica je preživjela i više nije bila životno ugrožena.
Francusko antiterorističko tužilaštvo saopćilo je da je osumnjičeni tokom ispitivanja priznao da je birao ljude koje je smatrao muslimanima, Afrikancima ili Sjevernoafrikancima. Protiv njega je pokrenuta istraga za ubistvo i pokušaje ubistva povezane s terorizmom, uz rasističku otežavajuću okolnost.
Zastanimo kod toga šta znači birati ljude prema tome kako izgledaju ili kojoj vjeri navodno pripadaju. Napadaču nisu potrebni njihovo ime, životna priča ni bilo kakav lični sukob. Dovoljan mu je identitet koji im je sam pripisao.
Tako i dijete može postati meta nečije ideologije.
Odgovornost za pucnjavu utvrđuje pravosuđe. Ipak, društvo mora razgovarati i o jeziku kojim govori o svojim građanima. Kada se čitave zajednice predstavljaju kao opasnost, kada se njihovo prisustvo opisuje kao prijetnja, opravdano je pitati kakvu atmosferu takve poruke stvaraju.
To pitanje zahtijeva ozbiljnost. Bez dokaza se pojedinom političaru ne može pripisati odgovornost za konkretan napad. Ali od svakog političara može se zahtijevati da prestane s kolektivnim optuživanjem i da jednako jasno osudi nasilje prema svima.
Sigurnost građana i rasprava o migracijama legitimne su političke teme. Njihovo vođenje podrazumijeva odgovornost za riječi, posebno kada se govori o ljudima koji već žive, rade i odrastaju u toj zemlji.
Djevojčici koja je preživjela pucnjavu predstoji oporavak. Njenoj porodici potrebni su podrška i pravda. Drugim porodicama potrebno je uvjerenje da njihova djeca mogu izaći na ulicu bez straha da će ih neko pretvoriti u metu zbog porijekla, izgleda ili vjere.
Jednakost pred zakonom dobija svoj pravi smisao upravo onda kada je potrebno zaštititi nekoga koga drugi pokušavaju isključiti.
Izvori: Reuters, Le Monde, Le Parisien.
