Hoće li iko smjeti da digne tri prsta? Dodik pokazuje kako se ‘težak život’ stvarno živi.

Milorad Dodik se ponovo našao u svojoj omiljenoj ulozi – žrtve vlastite političke genijalnosti. Ako je suditi po njegovim riječima, život mu je toliko „težak“ da bi čovjek pomislio kako ne vodi entitet, već sam nosi sav teret svjetske politike. Problem je, međutim, što njegove jadikovke ne otkrivaju težinu realnosti, nego prazninu političkog sadržaja.

Njegova opsesija „tri prsta“ i pjesmama iz prošlih ratnih vremena nije pitanje slobode izražavanja, nego otvoreno provociranje i podsjećanje na ideologiju koja je cijeli region zavila u crno. Kada Dodik to iznosi kao dokaz represije, on zapravo pokušava normalizirati nacionalističke simbole i retoriku koja je odavno prevaziđena u ozbiljnim društvima. Umjesto da govori o ekonomiji, zdravstvu, obrazovanju ili budućnosti mladih, on bira da pjeva „Od Topole do Ravne gore“. To nije politika – to je pozornica za mitove i samosažaljenje.

Još je ironičnije kada Dodik sebe predstavlja kao tragičnog junaka, čovjeka čiji je život tako težak da ga ne bi poželio drugima. Možda je i u pravu – malo ko bi poželio život u kojem se, decenijama, hvališ odbranom ratnih zločinaca, vrijeđaš sopstvenu opoziciju i uporno rušiš mostove između naroda. Težak život? Prije bi se moglo reći – uporno loše odabrane uloge.

Njegova stalna potreba da opoziciju, Bošnjake i međunarodnu zajednicu prikaže kao neprijatelje govori samo jedno – Dodik zna da bez stalne krize nema ni njega. Ali ono što on naziva „teretom“ nije ništa drugo nego posljedica politike koju vodi. Ako je njegov najveći problem što „ne smije dizati tri prsta“, onda građani Republike Srpske imaju mnogo ozbiljnije razloge za zabrinutost: kako živjeti u društvu gdje se lider, nakon toliko godina vlasti, i dalje ponaša kao opozicionar na vječnom mitingu.

Na kraju, Dodikova tirada je više parodija nego politički govor. I dok on govori o „teškom životu“, stvarni život građana, sa svim ekonomskim i socijalnim problemima, ostaje u sjeni. I tu leži prava težina – ne njegova, nego njihova.