“Žene moraju čuvati žene”: Ispovijest doktorice koja je porodila generacije i stala u odbranu vjere i dostojanstva

Nekad se zapitam – da li sam trebala zapisivati svako ime žene koju sam pregledala, porodila ili operisala? Ne da bih to objavila, nego zbog sebe, da se mogu podsjetiti koliko ih je bilo. Istina je, mnogo. A sva ta imena i prezimena i danas stoje u starim knjigama protokola, uredno evidentirana.

Dolazile su žene iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, različitih vjeroispovijesti, različitih priča, a nerijetko i tri generacije – majke, kćeri i unuke. I sve sam ih jednako, sa pažnjom i predanošću, liječila i pratila.

Sjećam se jedne pacijentice iz Kiseljaka. Na kontroli joj je ispao lančić s križem i ona me, stidljivo, pitala:
“Doktorice, smeta li vam što nosim križ?”
Odgovorila sam kroz osmijeh: “Ne smeta mi. Vidjela sam ga već na prvom pregledu. A nadam se da ni vama ne smeta što ja nosim Ajetul Kursi?”
Pokazala sam joj svoj privjesak i onda smo se nas dvije smijale jedna drugoj. Taj trenutak pamtiću zauvijek – jer pokazuje kako vjera može biti most, a ne zid.

Bilo je i teških slučajeva. Vodila sam trudnicu koja je, zbog trauma, htjela otići u Zagreb. Ostala je, povjerila se meni i rodila zdravog sina, baš kako sam i predvidjela. Iz Nove Bile dovozili su mi žene u kritičnom stanju – sjećam se višesatnih operacija, spašavanja života… I ne samo jedne.

Zato boli kada vidim da neko napadne ženu samo zato što se željela pomoliti Bogu. Nije uobičajeno klanjati u parku – ali to nikako ne opravdava napad. To se jednostavno ne radi. To trebamo jasno reći mi, žene.

Nije uobičajeno ni da se žena porodi na cesti ili u autu, ali ako se desi – niko je neće napasti zbog toga. Pomoći ćemo joj, a tek kasnije objasniti gdje je bilo sigurnije. Isto tako, niko ne smije napasti ženu jer se molila.

Uvijek bih stala u odbranu svake žene – bilo da je riječ o časnoj sestri, monahinji ili muslimanki koja klanja. Jer žena najbolje razumije drugu ženu.

I zato poručujem: žene moraju misliti jedne na druge, a društvo mora stati uz njihovo dostojanstvo.

U Širokom Brijegu sam više puta bila i svi su me divno primili – kafom, sokom i osmijehom. Vratit ću se opet, ako Bog da. Samo se nadam da neću sresti onog “čiku” koji je svojim postupkom bacio sjenu na grad i na ljude koje sam tamo upoznala.