Netanyahu gubi kontrolu: Armija se raspada, vojnici ne žele u Gazu

Izrael je na rubu unutrašnje krize: desetine hiljada rezervista pozvane su u novu kopnenu ofanzivu na Gazu, ali sve više onih koji su prošli kroz pakao rata odbija da se odazove. Učinak? Vladina moć se podriva iznutra, moral kolabira, a premijer Netanyahu je sve više na udaru kritika – i spolja i iz sopstvenih redova. “Ne znam više ni ja za šta se borim”, kaže jedan medicinski tehničar koji je preživio nekoliko turnusa. A mnogi mu vjeruju kad govori.

Kako vlasti u Izraelu pokušavaju da održe kontrolu nad svojom vojskom i narodom dok rastu protesti i odbijanja? Postoje, čini se, barem četiri ključne strategije.

Mobilizacija straha i prijetnje – Pozivi su neformalni prijetnji o sankcijama, gubitku privilegija, pa i disciplinskim mjerama protiv onih koji odbiju službu. Vojnicima se sugeriše da će njihova lojalnost biti testirana, da će se smatrati izdajnicima ako ne stanu u redove.

– Netanyahu i njegovi saveznici upotrebljavaju jezik sigurnosti i nacionalne ugroze, tvrdeći da je svaki vojnik neophodan da bi se izbjegla dalja katastrofa – uključujući gubitak talaca, prijetnju terorizmom i međunarodnim pritiscima.

Medijska kontrola i propaganda – Vlada i državni mediji naglašavaju herojske priče, žrtve Izraelaca, te humanitarne uslove u Gazi prikazuju kao odgovornost Hamasa. Time se stvara “naša protiv njih” dijalektika koja ima za cilj potisnuti sumnje i unutrašnje rasprave.

Pritisak putem porodica i zajednice – Iako vojnici sami često javno govore o iscrpljenosti, veliki uticaj imaju majke, žene, porodice. Grupa “Save Our Souls” (SOS) – majke čiji su sinovi u vojsci – organizuju proteste, apeliraju na vlasti da zaštite živote njihove djece. Taj emotivni i moralni pritisak je snažan mehanizam kontrole – ali i izvor krize vlasti koja se mora pokazati osjetljivom.

Zašto vojnici počinju da odbijaju? Ko su tačno ljudi koji više ne mogu da idu u Gazu? I što ih tjera?

Iscrpljenost i traumatska bol – Oni koji su preživjeli nekoliko rundi borbi kažu da više ne vide svrhu. Gubitak saboraca, stalna opasnost i osjećaj da se situacija ne mijenja su žuljevi koji ne zarastaju.

Moralna konfuzija – “Za šta se borim?” postaje pitanje koje se čuje iz dubine vojničkih redova. Kad država ne može objasniti jasan cilj, kada žrtve i troškovi rastu – moral se ruši.

Strah od besmisla – U psihologiji ratnog stresa, percepcija da je borba besmislena je među najjačim okidačima za odbijanje. Kad vojnici vide da njihova smrt možda neće donijeti nikakav politički ili strateški rezultat – povlačenje mentalno postaje jedina opcija.

Utjecaj zajednice i empatija – Majke, porodice, civilne grupacije – kada počnu javno da protestuju, da pitaju vlasti “đe su naši sinovi” i “koliko će još ginuti” – to stvara emocionalni prostor u kome pojedinac ne može ignorisati unutrašnji konflikt. Priroda veze vojnik-porodica postaje glasni akter otpora.

Ako se ovaj trend nastavi, Izrael se suočava sa neminovnim puzajućim kolapsom vojne discipline. Vlada koja ne može osigurati da joj se vojnici odazovu ni u idealnim uslovima – a kamoli u najtežim – gubi legitimitet. Svaka država koja rat pretvori u politički resurs, a vojnike u štit vlastitih ambicija, riskira da njen aparat sile postane sopstveni problem, a ne odgovor na prijetnje. A kad vojska počne da se raspada moralno – civilni život, demokratske norme i ljudska prava su sljedeći u liniji da trpe.