“Pustite ga meni, ja ću ga ubiti” – Srbin 1992. godine herojski spasio Zekerijaha

“Pustite ga meni, ja ću ga ubiti” – Rečenica koja je spasila život! Srbin 1992. godine herojski spasio Zekerijaha Osmanovića, a on i danas traži svog spasioca: “Volio bih da znam ko je to bio, da mu se zahvalim!”

U jeku uzasnog rata koji je 1992. zahvatio Bosnu i Hercegovinu, kada su ljudi često gubili sve – domove, porodice, identitet, pa i živote – ispisana je priča o herojstvu koje je, iako gotovo zaboravljeno, danas ponovo izlazi na svjetlo dana. Jedna rečenica, izrečena usred haosa i mržnje, promijenila je sudbinu Zekerijaha Osmanovića. Ali ne onako kako bi iko očekivao.

“Pustite ga meni, ja ću ga ubiti”, rekao je tada jedan pripadnik srpskih vojnih snaga. Rečenica koja bi zaledila krv u žilama svakom ko je čuje – ali ono što je uslijedilo šokiralo je sve: umjesto egzekucije, desio se **spas**. Tog dana, Zekerijah Osmanović, tada mladić uhapšen i zatvoren u logoru, **dobio je novu priliku za život**.

Heroj iz sjene – čovjek čije ime Zekerijah još ne zna

Do dana današnjeg, Zekerijah ne zna ime čovjeka koji mu je ne samo poštedio, već spasio život. Ne zna odakle je, ni šta ga je navelo da tako postupiti – ali zna jedno: nikada ga neće zaboraviti. U ratu gdje su neprijatelji često viđeni kroz nacionalnost, ovaj čovjek je izabrao **da bude čovjek prije svega.

“Volio bih da ga upoznam, da mu stisnem ruku i kažem hvala, iz srca, što sam zahvaljujući njemu danas ovdje, što imam djecu, unuke, što sam preživio,” kaže Zekerijah danas, s dubokim uzdahom i suzama koje, i nakon toliko godina, još nisu presušile.

Tajna rečenice koja je značila život

Oni koji su svjedočili sceni tada nisu znali šta se dešava. Vojnici su ga zaista pustili tom čovjeku, vjerujući da će završiti posao. Ali, nekoliko trenutaka kasnije, Zekerijah je bio odveden u sigurnost. Nije znao ni gdje ide, ni zašto mu je poklonjen život, ali znao je da se nešto nevjerovatno dogodilo. Mogao je poginuti tog dana – ali nije.

Čovječnost jača od mržnje

U zemlji podijeljenoj rovovima i barikadama, jedan čin ljudskosti srušio je sve granice. Spasiti “neprijatelja” značilo je potencijalno izgubiti vlastiti život – ali ovaj vojnik nije mario. U očima Zekerijaha, on je bio više od vojnika – bio je brat, prijatelj, anđeo čuvar.

Zekerijah nije jedini koji je preživio užase rata, ali njegova priča se ističe jer pokazuje da je čak i u najcrnjim danima moguće ostati čovjek.

“Sanjao sam ga godinama”

“Sanjao sam ga često. Nekad ga vidim kao siluetu, nekad jasno. Pitam ga: ‘Zašto si to uradio?’, a on mi samo kaže: ‘Zato što si bio nevin.’ I onda se probudim. Ne znam da li je živ. Ne znam da li zna šta je učinio. Ali ja znam.”

Zekerijah se nada da će jednog dana mediji, društvene mreže, prijatelji, pa možda i bivši saborci, pomoći da dođe do tog čovjeka. “Samo da mu kažem hvala. To je sve.”

Glas naroda: “Vi ste dokaz da Bosna nije mrtva!”

Komentari na društvenim mrežama o ovom događaju preplavljeni su emocijama. Ljudi pišu:

“Ovakve priče treba učiti u školama!”
“Ovaj čovjek je Srbin? Pa, on je pravi heroj, nebitno kako se zove.”
“Zekerijahu, nadam se da ćete ga pronaći. Suze mi idu dok čitam.”
“Ovo je dokaz da nije svako bio monstrum. Bilo je i onih koji su čuvali čojstvo i obraz.”

Poziv javnosti: Pomozite da se pronađe heroj iz 1992.

Ako iko zna bilo šta o ovom događaju – ime, lokaciju, jedinicu kojoj je vojnik pripadao – neka se javi. Vrijeme ne briše sve, a možda je upravo sada pravi trenutak da se spoje dvije strane jedne nevjerovatne priče.

Zekerijah Osmanović ne traži osvetu, ni pravdu – traži zahvalnost. Traži trenutak kada će moći pogledati u oči čovjeka koji mu je darovao život i reći: **“Hvala ti. Zbog tebe, ja danas dišem.”

Priče poput ove vrijedi dijeliti. Rat je odnio mnogo, ali neka ova bude dokaz da nije uništio sve što je ljudsko u nama.

Izvor: Time.ba