Dvije Srbije koje se više ne razumeju..Novak Đoković je godinama bio simbol Srbije: najbolji teniser sveta, najuspješniji sportista kojeg je ova zemlja iznjedrila i čovjek koji je nosio ime Srbije širom planete na način na koji nijedan političar nije uspio.
Međutim, događaji iz proteklih mjeseci pokazali su da čak ni najveći šampioni nisu imuni na političke turbulencije.
Sve je počelo onog trenutka kada se Đoković usudio javno podržati studente koji protestuju. Odjednom, čovjek koji je bio „nacionalno blago“ postao je nepoželjan. Njegovo ime predsjednik države nije želio ni da pročita na papiru koji je napisalo dijete, a Beograd je – pod nedefinisanim okolnostima – ostao bez teniskih terena kojima je godinama dominirao. Srbija je ostala i bez ATP turnira, kao da se svjesno reže grana koja donosi benefite sportu, privredi i međunarodnom ugledu.
Kada je potom javno podržao Dijanu Hrku, majku koja danima štrajkuje glađu u potrazi za istinom o smrti sina, krenuo je novi val napada. Među najglasnijima bio je Dragan J. Vučićević, čovjek koga vlast voli nazivati novinarom, iako je njegov jedini „trofej“ – onaj politički. Isti taj Vučićević nazvao je Đokovića „propalim teniserom“. Da nije tragično, bilo bi komično.
Propali teniser.xaxaxax pumpaaaaaj https://t.co/msZk3ERmJf
— Ljiljana Boskovic (@ljiljanab502) November 8, 2025
A kako odgovara šampion? Ne izjavom, ne polemikom, već – trofejom. Đoković je osvojio 101. titulu, onu iz Atine, turnira koji je zapravo trebalo da se igra u Beogradu. Ali Beogradu izgleda ne treba Novak, ne treba tenis, ne treba sport – treba „ćacilend“. I dok region i svijet prikazuju šampione, Srbija se ponosi projektima koji postoje samo u službenim govorima i parazitiranju na državnim budžetima.
Mnogi su mislili da će nakon zlatne medalje u Parizu objaviti penziju. Činilo se da je to savršen trenutak za kraj jedne epohe. Ali prema riječima ljudi iz njegovog najbližeg kruga, Đoković o odlasku ne razmišlja ni sekunde – cilj je Los Anđeles 2028. Mnogi su tada sumnjali, jer će Novak tada biti duboko u petoj deceniji života. Danas djeluje potpuno realno.
Odluka da preskoči završni Masters u Torinu pokazuje da njega više ne vode ni novac ni slava – i jednog i drugog ima u mjeri na kojoj mu mogu zavidjeti generacije. Ono što ga vodi jeste čista ljubav prema igri. I zato igra. Igra dok god može. Igra dok god uživa.
„Ono, što se odaziva na Vučićević“ ponovo udara ispod pojasa: Žrtve su mu „šatro“, a Novak „propali“
I dok ga cijeli svijet poštuje, cijeni i tretira kao sportskog genija, u Srbiji se stvara atmosfera u kojoj mu se šalje poruka da njegov stav nije dobrodošao. Paradoks koji može postojati samo u zemlji gdje politika jede sve pred sobom.
Ostaće samo pitanje: hoće li mu „ćacilend“ i sljedbenici pokušati zabraniti i put do Los Anđelesa? Nadajmo se da neće. Jer Srbija bez Novaka Đokovića nije siromašnija samo za jednog tenisera – već za simbol koji je generacijama davao razlog da vjeruju da iz ove zemlje mogu nastati svjetski šampioni.
A što se tiče Vučićevića i sličnih – možda je došlo vrijeme da njihova važnost ostane manja od važnosti predsjednika kućnog savjeta.
Izvor: N1 Beograd
