PEĆANIN I BILIĆ RAZOTKRILI JERGOVIĆA: Smišljeno širi laži o Sarajevu!

SLUČAJ MILJENKO JERGOVIĆ: Piši negativno samo o Sarajevu da na „zagrebačkoj adresi“ ne budeš govno

Miljenko Jergović, nekadašnji Sarajlija, danas književnik s trajnom „zagrebačkom adresom“, ponovo je u centru pažnje. Povod je naizgled trivijalan incident u Zagrebu: dok je mirno sjedio u kafiću, prišla mu je žena i nazvala ga „govnom“. Sam Jergović, u svom maniru, događaj je opisao literarno, uz metafore o „duhovima iz 1941.“ i „povijesnim mjestima“, ali ono što je uslijedilo nisu bile samo reakcije na incident – već ozbiljni osvrti na njegov dugogodišnji odnos prema Sarajevu, gradu iz kojeg je otišao još početkom devedesetih.

Naime, advokati Senad Bilić i Senad Pećanin podsjetili su javnost na ono što već dugo tinja: Jergović u svojim knjigama, kolumnama i esejima redovno piše o Sarajevu, ali uglavnom u negativnom tonu. Sarajevo kao grad koji je „propao“, „nestao“ ili „više nije ono što je nekada bio“ postalo je stalni motiv njegove proze. Ali zašto se Sarajevu stalno vraća – i to kritički, gotovo zajedljivo – dok o Zagrebu, u kojem živi više od tri decenije, piše daleko rjeđe i blaže?

„Sarajlija sa zagrebačkom adresom“

Kako je to slikovito napisao Bilić, Jergović je više od 30 godina „Sarajlija sa zagrebačkom adresom“. U tom vremenu izgradio je književnu reputaciju, objavio desetine knjiga, kolumni i eseja, a uvijek je, na ovaj ili onaj način, pronalazio povod da se vrati na Sarajevo. Bilić podsjeća kako su njegovi tekstovi vraćali čitatelje u osamdesete, u sarajevske kafiće i likove poput Šefke, Neđe ili Žile – ali kad je riječ o poslijeratnom Sarajevu, ton se mijenja. Postaje mrk, negativan, ironičan.

„Zašto ne pišeš o zagrebačkim kafićima, o zagrebačkim Šefkama i Neđama?“ pita se Bilić. „Zašto se stalno vraćaš Sarajevu da bi dokazao kako više nije ono što je bilo?“

I tu dolazimo do ključne tačke: Bilić tvrdi da Jergoviću, kao i mnogim drugim „Sarajlijama s inih adresa“ – beogradskih, ljubljanskih, bečkih – jednostavno odgovara da Sarajevo uvijek prikazuju kao izgubljeni grad. Kao mjesto koje je propalo upravo njihovim odlaskom.

Zaborav i laži

Još oštriji je bio Senad Pećanin, koji podsjeća na Jergovićev tekst objavljen u Jutarnjem listu prije desetak godina. U tom tekstu Jergović je tvrdio da u Sarajevu više ne postoji ni ulica Danijela Ozme, kao simbol nestanka multietničkog Sarajeva. Pećanin je tada provjerio – i shvatio da ulica i dalje postoji, da nikada nije ni mijenjala ime. „Dakle, svjesno je objavio laž pred stotinama hiljada čitalaca“, kaže Pećanin, „a onda je u svojoj knjizi istu stvar prešutio, bez ikakvog izvinjenja.“

Za Pećanina, to nije samo omaška ili literarna sloboda. To je „zlobno, smišljeno fabriciranje slike o Sarajevu kao gradu koji je nestao“. Po njemu, riječ je o svjesnoj kampanji kojom bivši Sarajlije – „jergovići“ – pokušavaju nametnuti narativ da Sarajevo više nije grad u kojem se može živjeti.

Sarajevo, grad koji „ne duguje nikome ništa“

Ono što najviše iritira Jergovićeve kritičare jeste upravo to: Sarajevo, bez obzira na opsadu, razaranja i gubitke, i dalje postoji. U njemu i dalje žive ljudi, u njemu i dalje kuca život. Grad je, uprkos svemu, preživio. I, kako kaže Pećanin, upravo u tome leži njegova veličina: „Sarajevo i danas stoji bolje nego Beograd i Zagreb u onome za čime oni pate.“

Drugim riječima, Sarajevo nikada nikome nije obećalo da će ostati isti grad kao 1980. godine. Niti da će se klanjati onima koji su ga napustili u najtežim trenucima. „Sarajevo nikome ništa ne duguje“, zapisao je Aleksandar Hemon – rečenica koju Jergovićevi kritičari često ponavljaju kao ključnu poruku.

Uloga „domaćih gazda“

Bilić ide i korak dalje. Po njemu, Jergović i slični autori znaju vrlo dobro da u Zagrebu ili Beogradu ne mogu pisati kritički o tim gradovima – jer „gazde“ to ne vole. Urednici, vlasnici novina i kulturnih institucija žele tekstove koji će negativno govoriti o Bosni i Sarajevu, a ne o Zagrebu ili Hrvatskoj. To je, tvrdi Bilić, prećutni dogovor: „Piši o svom rodnom gradu, ali ga ruži što više. Ovdje nisi naš, pa nemaš šta kritizirati nas.“

I zato, zaključuje Bilić, nije ni čudo da je Jergović tek rijetko – možda jednom u tri decenije – napisao kritički tekst o Hrvatskoj, i to o toleranciji prema ustašluku. I odmah je naišao na otpor: gospođa ga je u centru Zagreba nazvala „govnom“. Poruka je jasna – „ako ne želiš biti govno na našim ulicama, drži se Sarajeva i piši negativno o njemu.“

Zaključak: Sarajevo ostaje, „jergovići“ odlaze

Priča o Miljenku Jergoviću nije samo priča o jednom piscu. To je priča o cijeloj generaciji ljudi koji su otišli iz Sarajeva i nikada mu nisu oprostili što je nastavilo da postoji bez njih. Njihov narativ je da je grad propao, da je uništen, da je izgubio dušu – a zapravo, grad je izgubio njih.

Naravno, Sarajevo danas ima bezbroj problema, kao i svaki grad na Balkanu. Ali to je i dalje grad koji je preživio najdužu opsadu u modernoj historiji Evrope, grad koji je dao više nego što je ikada primio. „Kad vidim laži i mržnju bivših Sarajlija, imam barem stotinu i jedan razlog da tvrdim kako je Sarajevo veličanstven grad“, kaže Pećanin.

I tu je suština slučaja Jergović: pisac koji gradi karijeru na naricanju nad gradom koji je ostavio. Ali Sarajevo nije grob ni spomenik, nije mit ni trauma. Sarajevo je živi grad. A ono što njemu i njegovim kritičarima ostaje da shvate jeste jednostavna istina: Sarajevo nikome ništa ne duguje.

Cijeli tekst na Slobodna.B..