AKO OVO NIJE UBISTVO – ŠTA JE? Porodica tvrdi da je Alma satima mučena, sistem još vaga riječi
Ono što se desilo Almi Ćosović prevazilazi granice jedne sudske optužnice i ulazi u prostor gdje se postavlja pitanje – kakvo smo mi društvo i kome pravda zaista služi.
Činjenice iz vijesti su jasne i teške. Pred Višim sudom u Podgorici treba da se razmatra optužnica protiv Dušan Ramić, koji se tereti za nasilje u porodici sa smrtnim ishodom nad Alma Ćosović. Napad se dogodio u kući u Spužu, pred njenom maloljetnom kćerkom sa posebnim potrebama. Alma je nakon brutalnog premlaćivanja bila u komi gotovo dva mjeseca i na kraju preminula.
Prema navodima porodice, satima je bila mučena, a pomoć joj nije pozvana više od 30 sati. Optuženi je uhapšen tek nekoliko dana kasnije. Tužilaštvo, na čijem je čelu u ovom predmetu Radmila Gačević, djelo je kvalifikovalo kao nasilje u porodici sa smrtnim ishodom.
Lični stav, kao građanina, teško je odvojiti od osjećaja nelagode i bijesa.
Ako višesatno iživljavanje, ostavljanje teško povrijeđene osobe da umire na podu i bijeg sa mjesta zločina nisu elementi svirepog ubistva, onda se s pravom postavlja pitanje – gdje je granica?
Brat žrtve, Demir Ćosović, ne traži osvetu, već pravednu kvalifikaciju djela. To nije pravni hir, nego vapaj porodice koja želi da sistem pošalje jasnu poruku.
Širi društveni kontekst je možda i najopasniji dio ove priče. Ovdje se ne radi samo o jednom nasilniku, nego o lancu propusta: prijave koje se povlače, institucije koje ne reaguju na vrijeme, kazne koje ne djeluju odvraćajuće. Najviše stradaju oni koji nemaju glas – žene u nasilnim vezama i djeca koja sve to gledaju, a ne mogu pobjeći.
Za obične građane, ovakvi slučajevi razaraju povjerenje u pravdu. Ljudi se pitaju: ako se ovo može relativizovati, šta onda vrijedi naš zakon?
Na kraju, poruka je jednostavna i životna: pravda ne smije biti formalnost. Ako sistem ne zaštiti najslabije i ne nazove zločin pravim imenom, onda sutra niko od nas ne može biti siguran.
