Porodica ubijenog francuskog dobrovoljca traži od Srbije 200.000 eura i izručenje Štuke s Ovčare.
Više od tri decenije nakon pada Vukovara, pravda za francuskog dobrovoljca Jean-Michela Nicoliera još nije zadovoljena.
Njegova porodica sada šalje Srbiji oštar ultimatum: izručenje osumnjičenog Spasoja Petkovića, poznatog kao Štuka, i isplata odštete od 200.000 eura za pretrpljenu moralnu, materijalnu i psihološku štetu. Ovo je direktna reakcija na činjenicu da Petković, iako priznao ubistva kao svjedok pokajnik, i dalje živi slobodno u Srbiji.
Za običnog čitaoca, ova situacija je brutalno jasna: dok pojedinci preživljavaju stradanja i gube najmilije, odgovorni često prolaze nekažnjeno zahvaljujući diplomatskim i pravnim rupama. Porodica Nicolier sada pokušava iskoristiti međunarodne mehanizme pravde, uključujući evropski istražni nalog i francusko pravosuđe, da bi napokon postavila odgovorne pred lice pravde. To pokazuje da ratni zločini ne zastarijevaju u moralnom smislu, i da međunarodni pritisak može biti ključan kada domaće institucije zakažu.
Širi kontekst je, nažalost, poznat: razrušeni Vukovar, masovna likvidacija civila i ratne traume koje još generacijama oblikuju politički i društveni pejzaž. Francuski pravni sistem sada ima zadatak da ispuni ono što domaća istraga nije mogla – progoniti počinioce koji su privilegovan statusom svjedoka prošli nekažnjeno. Pritom, uključivanje diplomatskih kanala, poput ambasade u Parizu, signalizira da slučaj prelazi u sferu međunarodnog pritiska, gdje moć politike i prava direktno utiče na ishod.
Blaga satira u cijeloj priči proizlazi iz apsurda da neko može biti „pokajnik“ za ubistva, živjeti slobodno desetljećima i još uvijek biti predmet međunarodnih zahtjeva. Za običnog čovjeka, poruka je jasna: sistem ponekad štiti zločince, ali pravda se ipak može nametnuti, makar preko granica i diplomatskih pritisaka.
Zaključno, ovaj slučaj je primjer kako historija i pravda ostaju žive teme i kako međunarodni pritisak, kombinovan s upornim zahtjevima porodice, može pokrenuti proces koji lokalno pravosuđe nije završilo. Za svakog običnog čitaoca, to znači da ratne nepravde nisu zaboravljene i da je moralna odgovornost univerzalna – ne nestaje ni sa promjenom granica, ni s protekom decenija.
