Šok u eteru: Voditelji razbili kipove Isusa i Marije, a na pitanje o Muhamedu – muk
Razbili kipove Isusa i Marije u eteru: sloboda satire ili dvostruki standard?
Kada humor prelazi granicu
Belgijska radio-stanica Studio Brussel našla se u centru velike kontroverze nakon što su voditelji u programu razbijali kipove Isusa i Djevice Marije. Segment je, kako su objasnili, nastao povodom takozvanog “Plavog ponedjeljka”, dana koji se često opisuje kao najdepresivniji u godini. Ideja emisije bila je da slušatelji šalju stvari koje ih nerviraju, a voditelji bi ih zatim simbolično razbijali u studiju.
Međutim, kada su na red došli kršćanski simboli, mnogi su se zapitali gdje je granica između satire i vrijeđanja. Uništavanje kipova Isusa i Marije za dio publike nije bila šala nego otvorena provokacija prema vjernicima.
Voditelji su kasnije tvrdili da u Belgiji takav čin ne izaziva veliku reakciju jer je društvo u velikoj mjeri sekularno. I zaista, prema podacima, većina stanovništva te zemlje ne izjašnjava se kao religiozna. Ali to ipak ne znači da religijski simboli za mnoge ljude nemaju duboko značenje.
Pitanje koje je sve promijenilo
Kontroverza je postala još veća kada je novinar katoličke mreže EWTN, Colm Flynn, na konferenciji Radiodays Europe postavio jednostavno pitanje:
Da li bi voditelji razbili kip islamskog proroka Muhameda?
U tom trenutku nastala je tišina. Jedan od voditelja priznao je da bi takva ideja bila “opasna”. Upravo taj odgovor mnogima je otvorio novo pitanje – da li u zapadnim medijima postoje dvostruki standardi kada su religije u pitanju?
Kada se radi o kršćanstvu, često se govori o slobodi satire i umjetničkog izraza. Ali kada je riječ o islamu, mnogi mediji postaju znatno oprezniji, često zbog straha od reakcija ili sigurnosnih rizika.
Sloboda govora ili selektivna hrabrost?
Ova situacija ponovo otvara staru raspravu: gdje završava sloboda govora, a gdje počinje poštovanje tuđih uvjerenja? Slobodno društvo mora dopuštati kritiku religije, ali isto tako mnogi smatraju da javni mediji imaju odgovornost da ne ponižavaju ono što je ljudima sveto.
Problem nastaje kada se hrabrost pokazuje samo prema jednoj religiji, dok se prema drugoj pristupa s velikim oprezom. Tada kritičari tvrde da više ne govorimo o principima nego o selektivnoj hrabrosti.
Na kraju, i sama radio-stanica priznala je da je pogriješila u procjeni i uputila službenu ispriku. To pokazuje da čak i u sekularnim društvima postoji granica koju dio javnosti ipak ne želi prelaziti.
Možda je pravo pitanje zapravo jednostavno: ako se već pozivamo na slobodu izražavanja – treba li ona vrijediti jednako za sve ili samo za neke?
