„Ne mogu ljudi umirati na asfaltu“: Vapaj koji razotkriva koliko smo se udaljili od ljudskosti

Teško bolestan čovjek ostavljen na hladnoći..

Postoji trenutak kada društvo mora stati i zapitati se – šta smo postali. Kada čovjek može ležati na hladnom asfaltu, na ledu, na minusima, a da pored njega prolaze ljudi, automobili i pogledi, bez pitanja, bez reakcije, bez minimuma ljudske brige.

To, poručuje aktivista Nihad Aličković, ne smije i ne može biti normalno.

„Njihova prošlost je njihova, ali ljudi ne smiju umirati kao kerovi po ulicama i ćoškovima“, poruka je koja je potresla javnost nakon događaja koji se sinoć desio u jednom bh. gradu. Čovjek, rođen 1968. godine, teško bolestan, iscrpljen, s vidljivim povredama, ležao je na hladnoći dok su ga drugi zaobilazili.

Hladno društvo – naučeno ponašanje

Aličković upozorava da sistem i politika godinama guraju građane BiH ka opasnom obrascu ponašanja:
“Gledaj sebe, ne miješaj se, nazovi policiju i idi dalje.”

To je, kaže, model koji je preuzet iz zapadnih društava – uređenih po pravilima, ali često praznih po empatiji. I upravo tu leži najveća opasnost.

„Ako smo spremni živjeti tako – živite. Ja ne mogu. Moj organizam to ne može podnijeti“, poručuje.

Jer pitanje „Jesi li dobro? Treba li ti nešto?“ ne košta ništa, a može značiti razliku između života i smrti.

Zajedništvo nas je spasilo – zaboravljamo li to?

U emotivnom podsjećanju, Aličković povlači paralelu s agresijom na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine.

„Da smo tada bili hladni kao danas, Sarajevo bi palo bez otpora. Snajper pogodi čovjeka, a drugi mu trče u pomoć, izlažu vlastite živote. To je bila naša snaga – empatija.“

Upozorava da narod koji prestane reagovati na tuđu patnju postaje meta i stado, lakše kontrolisano, lakše slomljeno.

Sinoćnji slučaj koji boli

Čovjek kojeg su mnogi zaobišli nije bio samo „neko s ulice“. Bio je sin dobitnika Zlatnog ljiljana, borca koji je dao sve za ovu zemlju. Sam je nosio tešku životnu priču, ali to, naglašava Aličković, ne daje nikome pravo da ga pusti da umre na cesti.

Prema medicinskoj dokumentaciji koju je imao kod sebe, bolovao je od upale pluća, plućne embolije, imao vodu u srcu i brojne povrede.

„Da se nije srušio baš preda mnom, da je pao 200 metara dalje, između zgrada – jutro vjerovatno ne bi dočekao.“

Zahvaljujući reakciji nekoliko ljudi i zaštitara, kolica su ga odvezla u bolnicu, do radijatora. Nada ostaje da je dobio potrebnu njegu i da je živ.

Ne možemo pomoći svima – ali onima koje vidimo, moramo

Autor poruke priznaje – postoje ljudi koji odbijaju pomoć. Ali čak i tada, kaže, sadaka, sitnica, riječ, pažnja, ostavljaju trag.

„Oni koje ne vidimo, možda umru u rupama i ruševinama. Ali one koje vidimo – nemojmo zaobilaziti.“

Poruka je jasna i bolna: biti dobar, pravedan i empatičan danas je teško, ali je to jedini način da sačuvamo ono najbolje u sebi.

„Nemojte gasiti ljudskost“

Na kraju, ostaje molitva i apel – da se ljudi ne mijenjaju zbog sistema, politike i beznađa. Da ne dozvole da im otupjela savjest postane norma.

„Neka boli. Izdržite. Ali ostanite ljudi.“

Jer društvo koje okrene glavu od čovjeka na asfaltu, sutra će je okrenuti i od vlastite djece.