Pitanje koje niko ne želi postaviti: Da li biste umrli za ovakav sistem?

Tekst koji slijedi postavlja pitanja o stvarnoj moći u politici – tko financira stranke, tko kontrolira medije i zašto se narodi stalno dijele dok se isti sustav održava na vlasti. Možda je vrijeme da se pogleda iza kulisa onoga što nazivamo demokracijom.

Dok ne počnemo gledati tko stoji iza političara – uvijek ćemo biti prevareni.
Dok ne počnemo istraživati tko financira stranke – uvijek ćemo biti pokradeni.
Dok ne počnemo prozivati one koji drže medije – uvijek ćemo biti manipulirani.
I najvažnije – dok se budemo mrzili međusobno, uvijek će netko drugi vladati nama.

Na kraju, pitanje koje si nitko ne usuđuje postaviti

I dalje stoji ono najvažnije – ono koje vas osobno pogađa:

Jeste li spremni umrijeti za ovakvu demokraciju?

Jeste li spremni poslati svoje sinove u rovove da brane sustav u kojemu unaprijed znate tko će pobijediti na izborima?

Jeste li spremni da vam kćeri ostanu bez očeva da bi se sačuvala “stabilnost” koju su namontirali oni koji nas pljačkaju?

Jeste li spremni žrtvovati svoje živote za političare koji su samo maske ljudi koje nikada nećete upoznati?

Jeste li spremni ponovno brojati križeve, paliti svijeće, gledati u prazne fotografije – **samo zato što je netko u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu ili negdje puno dalje povukao konac i natjerao marionete da zaplešu krvavi ples**?

Ili je možda vrijeme da kažemo – dosta je.

Dosta je lažne demokracije. Dosta je izbora na kojima biramo između zla i gorega zla. Dosta je političara koji se smjenjuju kao na traci, a ništa se ne mijenja. Dosta je podjela koje nas drže slabima. Dosta je mržnje koja nas zasljepljuje. Dosta je straha koji nas koči.

Jer jedina istinska demokracija jest ona u kojoj narod prozre igru prije nego što bude prekasno.

A hoćemo li je dočekati – ovisi samo o nama. Ne o političarima. Ne o onima iza njih. Ne o medijima. O nama.

Hoćemo li nastaviti gledati u krivom smjeru?

Hoćemo li nastaviti mrziti pogrešne ljude? Hoćemo li nastaviti vjerovati u lažne nade? Ili ćemo se napokon probuditi, pogledati istini u oči i reći:

Ne dam svoju djecu za tvoje grijehe. Ne dam svoju budućnost za tvoju prošlost. Ne dam svoj život za tvoj profit.

Jer ako ne progovorimo sada – ako ne prozovemo svakoga tko nas vodi u propast, ako ne raskrinkamo svakoga tko nas ucjenjuje, ako ne otkrijemo svakoga tko nas laže – uskoro će opet zapucati.

A onda će opet ginuti mladi. Bogati će se bogatiti. A mi ćemo opet brojati križeve.

Rat je neizbježan, ali…

Kapitalistički sustav temeljen na privatnom monetarnom kreditnom i kamatnom sustavu ne poznaje napredak bez cikličnog reseta – razaranja, smrti i uništenja. To je trenutak kada Epstein ekipa i slični u ime svog glavnog gospodara pokreće klaonicu pokušavajući prikriti neodrživost sustava.

Ali pazite. To je trenutak kada se nešto može učiniti, a sve ovisi o pametnim pojedincima. Cilj nije poklati se, nego stati i pustiti da se drugi kolju koji to žele. Pustiti da sve prođe i pripremati se za novi početak. Kritična masa to ne razumije. Ne treba joj objašnjavati, nego raditi i biti spreman za novi početak.Nevidljiva arhitektura sukoba.

Dok se narodi svađaju oko zastava, granica i povijesnih nepravdi, u pozadini se odvija sasvim drugačija igra.

Rat nije samo tragedija; on je najveći business na planetu.

Dug kao gorivo: Svaki ispaljeni metak i svaki srušeni most znače novi kredit. Države se zadužuju kod onih istih financijskih institucija koje su financirale i njihov uspon i njihov pad. Pobjednik ili gubitnik – nebitno je, jer obojica ostaju dužni kamatu onima koji su sjedili u foteljama dok su oni bili u rovovima.

Privatizacija kroz pepeo: Najveći profit ne dolazi tijekom rata, već odmah nakon njega. To je trenutak “obnove” kada se nacionalna bogatstva – voda, energija, zemlja – prodaju u bescijenje stranim korporacijama pod krinkom “stranih investicija” potrebnih za oporavak.
Mit o “izboru”

U sustavu u kojem su mediji postali odjeli za marketing političkih stranaka, istina ne umire prva – ona se uopće ne rađa. Serviraju nam se binarni izbori: “mi ili oni”, “istok ili zapad”, “lijevo ili desno”. To je savršena diverzija. Dok gledaš u lijevo ili desno, ne gledaš gore, odakle se doista upravlja procesima.

Strategija “Pametnog Pojedinca”
Ako prihvatimo tvoju tezu da je sustav neodrživ bez razaranja, tada se nameće pitanje: što učiniti?

Emotivni detoks: Prvi korak je odbijanje mržnje prema susjedu. On je u istom problemu kao i ti. Onaj tko te nagovara da mrziš nekoga koga ne poznaješ, obično je onaj koji ti iz džepa krade budućnost.

Informacijska neovisnost: Prestati konzumirati “vijesti” koje su dizajnirane da izazovu strah i bijes. Strah paralizira logiku, a bijes nas tjera u gomilu. A gomila je upravo ono što elita treba za klaonicu.

Izgradnja paralelnih sustava: Umjesto čekanja da se država ili političari poprave, rješenje leži u lokalnom povezivanju. Samoopskrba, razmjena znanja i stvaranje zajednica koje ne ovise o centraliziranom bankarskom sustavu jedini su stvarni štit kada “ciklički reset” krene.

Kraj igre

Pitanje nije hoće li se sustav urušiti, nego hoćemo li u tom urušavanju sudjelovati kao pogonsko gorivo ili kao promatrači koji grade nešto novo. Istinska revolucija se ne događa na ulici s kamenjem u rukama; ona se događa u glavi onoga tko kaže: “Vidio sam tvoju igru i više je ne igram.”

Kada se marionete prestanu micati, lutkar ostaje sam na pozornici. Tek tada postaje vidljivo koliko je zapravo malen i nemoćan bez našeg pristanka.S poštovanjem Josip Babok predsjednik HSGO

Izvor: Facebook