Dok se oni bogate, narod šuti: Ima li kraja trpljenju?

Balkan između apatije i bijesa: Ko još vjeruje u promjene?

Na Balkanu se politika već odavno ne doživljava kao javna služba, nego kao unosan zanat. I dok se građanima svakodnevno serviraju velike riječi o patriotizmu, stabilnosti i “svijetloj budućnosti”, stvarnost izgleda mnogo prizemnije: iste face, iste afere, iste podjele. Samo su računi političkih elita sve deblji, a strpljenje ljudi sve tanje.

Godinama slušamo istu priču. Jedni nas plaše ratom, drugi spasavaju naciju, treći brane vjeru, četvrti ekonomiju. U međuvremenu, mladi odlaze, sela ostaju prazna, a gradovi puni kafića i nezaposlenih diploma. Korupcija više nije skandal – postala je sistem. Stranačko zapošljavanje nije izuzetak – to je pravilo igre.

Najopasniji dio ove priče nije ni lopovluk, ni kriminal, ni politička bahatost. Najopasnija je normalizacija svega toga. Građani koji su nekad izlazili na ulice danas uglavnom sliježu ramenima. “Svi su isti”, “Ne može se tu ništa”, “Gledaj sebe” – rečenice su koje su zamijenile bunt. A apatija je, pokazalo se, najbolji saveznik loše vlasti.

Postali smo društvo niskih očekivanja. Zadovoljni smo mrvicama, navikli na poniženja, oguglali na nepravdu. Glas se često daje ne iz uvjerenja, nego iz straha, interesa ili navike. Dio ljudi i dalje slijepo brani “svoje”, čak i kad ih ti isti godinama varaju. Kritika se proglašava izdajom, a poslušnost lojalnošću.

Istovremeno, političari savršeno igraju svoju igru. Podjele se pažljivo održavaju, tenzije povremeno podgrijavaju, a javnost drži u stanju stalne nervoze. Dok se narod svađa oko zastava, simbola i prošlosti, novac tiho nestaje kroz tendere, ugovore i “posebne aranžmane”.

Ali ispod površine ipak tinja nešto drugo – umor, bijes, razočaranje. Sve više ljudi otvoreno govori da ovako više ne ide. Sve više mladih odbija da živi u sistemu gdje je važnije “čiji si” nego “šta znaš”. Sve više porodica shvata da političke parole ne plaćaju račune.

Balkan danas stoji između dvije opasne krajnosti: potpune ravnodušnosti i eksplozivnog bijesa. Prva produžava agoniju, druga nosi rizik haosa. Prava promjena neće doći ni iz praznih obećanja, ni iz mesijanskog vođe, nego iz jasnog zahtjeva građana za odgovornošću, zakonima i dostojanstvom.

Pitanje više nije šta rade političari. Pitanje je – dokle smo spremni da to trpimo.