Kalesija kao Divlji zapad: Bratiću oštetio kuću, razbio prozore i vrata – policija istražuje slučaj
U malom kalesijskom naselju Memići ponovo gori — i to ne metaforički. Najnoviji sukob unutar porodice Omerović još jednom je pokazao koliko su institucije u Bosni i Hercegovini nemoćne (ili nezainteresovane) kada je riječ o dugotrajnim porodičnim dramama koje prelaze granice normalnog.
Prema informacijama portala Crna-Hronika, Omerović Zuhdija je 29. septembra navodno oštetio imovinu svog bratića Amela, koji se u tom trenutku nalazio u inostranstvu. U kući je bio njegov otac Said, koji je pozvao policiju nakon što je vidio Zuhdiju kako s alatom u ruci ulazi u dvorište i razbija prozore i vrata. Snimci s nadzornih kamera jasno pokazuju ulazak u avliju i čin uništavanja imovine.
Ipak – ništa se nije dogodilo.
Policija je došla, snimci su predati, ali osumnjičeni nije priveden. Prema riječima oštećene strane, ovo nije prvi put da nadležni organi „ne vide“ ono što je cijelo selo već odavno shvatilo: da sukobi u porodici Omerović prerastaju u hronično stanje, gdje svaka nova epizoda prolazi bez ikakvih posljedica.
Porodica tvrdi da sve traje već tri decenije. „Svaki put prijavimo, svaki put isto. Policija dođe, napiše zapisnik i sve stane. Tražimo zaštitu, ali kao da nikoga nije briga“, poručuju.
Zanimljivo je da se ovo ime u medijima ponavlja gotovo ciklično. U 2021. godini objavljivano je o krađi kapija, pa o incidentu u kojem je snaha navodno jurila djevera nožem po dvorištu. Sve je završavalo istim scenarijem — uviđaj, šutnja, zaborav.
Nova porodična drama u Memićima: Omerović Zuhdija osumnjičen za narušavanje imovine i uznemiravanje porodice pic.twitter.com/WzIMCtvFyK
— Doznajemo (@Doznajemo) November 1, 2025
Iz MUP-a TK još nema zvaničnog odgovora o toku postupka, niti je poznato da li je Tužilaštvo Tuzlanskog kantona preuzelo slučaj. Prijava je, prema riječima porodice, proslijeđena i unutrašnjoj kontroli.
Slučaj iz Memića tako postaje ogledalo šireg problema – sistemske pasivnosti pred porodičnim nasiljem i imovinskim sporovima koji se godinama gomilaju bez ikakvog epiloga. Dok institucije čekaju „odgovarajući trenutak“, ljudi se u malim sredinama bore s osjećajem potpune nezaštićenosti.
Koliko još prijava i snimaka treba da bi neko reagovao?
U Kalesiji, čini se, sve dok ne bude kasno – ništa.
